Uvečer, 29. travnja 1671. godine, dan uoči smaknuća u Bečkom Novom Mjestu, otvorio je srce i dušu svojoj ljubljenoj supruzi Katarini koju, iako još živ, već naziva udovicom:
Oproštajno pismo napisano supruzi Ani Katarini Zrinskoj dan prije autorovog smaknuća:
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar
Pomiren sa sudbinom, Petar Zrinski hrabro je čekao smrt, no u ovom pismu pokazao je u duboku osjećajnost. Već sljedeći dan glave kneza Petra i Katarinina brata Frana Krste Frankopana past će pod mačem krvnika.
I Katarina je doživjela tragičan kraj – bečke vlasti su je opljačkanu i osiromašenu zatočile u Grazu s malodobnom Aurorom Veronikom. Kad su je odvojili od kćeri, tjelesno je i duševno oboljela i 1673. godine umrla u samostanu.
Izvornik pisma se čuva u arhivu Zagrebačke nadbiskupije koji nikada nije došao do Ane Katarine Zrinski jer je ona u to vrijeme već bila izbačena iz opljačkanoga dvora u Čakovcu
Foto: Rastanak Petra i Katarine Zrinski / Oton Iveković
Petar Zrinski se, ponajprije, kao i njegov stariji brat Nikola, proslavio u mnogim bitkama protiv Turaka koje su i omjerom snaga, ali i ishodom, nalikovale bitki koja se odigrala između Davida i Golijata. Naime, Petar Zrinski uspio je sa 300 svojih vojnika poraziti Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1400 vojnika te sa 2500 vojnika poraziti Ali-pašu Čengića i njegovih 10 000 vojnika, zbog čega je bio okarakteriziran kao štit kršćanstva i strašilo Turaka. S Anom Katarinom Frankopan vjenčao se 27. listopada 1641. (još jedna, nadolazeća, 380. godišnjica). Ana je tada imala 16, a Petar 20 godina. Tim činom ujedinile su se dvije tada najmoćnije hrvatske plemićke obitelji.
"Bogati i slavni knez Petar Zrinski pozove od svih strana ugledne goste na dan 27. listopada u svoj ozaljski grad, da prisustvuju vjenčanju njegovom s duhovitom i krasnom Anom Katarinom kćeri karlovačkog generala Vuka Frankopana Tržačkoga. Iza objeda odvezu se svatovi, među kojima bijahu zastupnici vladara i Mletačke Republike, množina velmoža, plemića, građana, a pače vidjevahu se i slobodnjaci i kmetovi, u Karlovac, gdje je obavljeno svečano vjenčanje, a sjajna gostba u kući Frankopanovoj trajaše bez kraja i konca". Bilo je to posljednje vjenčanje u tim dvjema obiteljima.
Zbog pobune protiv bečkoga centralizma Petar Zrinski je, zajedno s Aninim bratom Franom Krstom Frankopanom, osuđen na smrt u Bečkom Novom Mjestu odsijecanjem glave i desne ruke zbog uvrjede kralja i izdaje zemlje. Neposredno prije izvršenja presude kralj Leopold I. prihvaća žalbu koju su Zrinski i Frankopan uložili, stoga im ruka nije bila odsječena. Smaknuće je bilo izvedeno pred brojnim gledateljstvom i pod snažnim naoružanjem jer je Austrija strepila od mogućega prodora i otmice osuđenika. Posmrtni su ostatci Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana tek 1919. godine preneseni u domovinu i pokopani u zagrebačkoj katedrali.
