KOJA SU ZANIMANJA ANĐELA?

Nebeski radnici, duždev slikar i rasporeni učitelj

»Naši anđeli« titula je kojom se prvenstveno kite vojnici, spasioci i liječnici. Pismo će pak otkriti da anđeli ne zaziru ni od zvanja bez junačkoga prvenstva. Već su, naime, po svom glavnom poslanju – priopćavanju – i po svojoj glavnoj poruci – »Ne boj se!« – anđeli zaštitnicima novinara i duhovnika. No odsječnošću ih i začudnošću nasljeduju i pjesnici i mađioničari. Ako se to čini odveć smionom tvrdnjom, valja podsjetiti da su se sveti u Babilonu uvjerili i u krotiteljske i u vatrogutačke sposobnosti anđela. A i Jakov je s dusima prošao stočarsku dvojbu i športski dvoboj prije nego što je Mojsije židovsko pravo utemeljio na »anđeoskim uredbama«, a Ilija glad utažio anđeoskim kruhom. Kerubi pak u pismu služe kao zaštitari i kao prijevoznici, a serafi kao pjevači i ložači; Mihael po predaji čuva policajce i trgovce, a Gabriel štiti poštare i diplomate. No najviše štićenika ima Rafael, koji Tobiju svjetova i o – ribama.

Bez nadnaravnoga surječja Rafaelova bi uputa Tobiji zazvučala kao početak zazorna recepta: »Raspori ribu, izvadi joj srce, jetru i žuč i dobro ih čuvaj.« Neosporno je to razlogom što je »prigovaranje« anđeoskoga ribara ponajbolje prozreo slikar naveliko tražen zbog nenaravna pretjerivanja.

Iako su već po svom glavnom poslanju i po svojoj glavnoj poruci anđeli zaštitnicima novinara i duhovnika, odsječnošću ih i začudnošću nasljeduju i pjesnici i mađioničari
Nasuprot bezbrojnim umjetnicima koji su u Tobijinoj borbi s ljudožderskom životinjom vidjeli tek oličenje ribolovne idile – prizor bez nasilja i napora, pa i bez napetosti – Pietro della Vecchia možda je i jedini čiji se barokni anđeo ne libi zasukati rukave i pridržati još mokru ribu da joj njegov štićenik lakše raspori utrobu. Ipak, naslov njegova ulja na platnu – »Tobija ribi vadi srce i jetru« – ne odaje pravu nakanu službenoga duždeva slikara, koji je svjetlo usmjerio upravo na Rafaela. Ni anđelu ni čovjeku ne smeta oštrina vjetra ni silina plijena; no dok je Tobija opčinjen trkom noža, Rafael ga stiskom ruke podučava – miru.

»Usred svih nutarnjih nemira i oluja nastoj svoju dušu držati u rukama s mirom i strpljivošću«, anđeoska je uputa koju je jednoj od svojih duhovnih kćeri prigovorio kanonik Nicolas Roland. Da je francuski blaženik, koji se na zemlji zadržao dokada i mletački slikar – 1678. – u duši doista vidio ribu, potvrđuje zapis u kojem utemeljitelj sestara Svetoga Djeteta Isusa podučava očuvanju mira duše »u dubini srca unatoč burkanju na površini«. No jedan od trojice svetih začetnika katoličkih škola neosporno je znao i da se mir ne da izboriti molitvom ni milostinjom, pa čak ni uloviti nadnaravnim trapljenjem ili izvanrednim darom. Hoće li duša izići iz tamnice vlastitoga srca, valja ju odvojiti od žuči grijeha i jetre blaga; ali valja i čitavo biće rasporiti. Za Rolanda to je značilo napetost misija zamijeniti naporom sirotišta: jer »da bi bio sa svime sjedinjen, čovjek ne smije biti ni na što navezan«. Pa ni na svoje zvanje.

Izvor: glas-koncila.hr

Označeno u