Vrgorac je prigradsko naselje općine Čapljina, koje se sa svojih 200-tinjak kuća smjestilo svega pola kilometra od strogog centra grada. No ipak ovaj dio se izolirao kao zasebna cjelina grada, u pogledu svog oblika, stanovništva i povijesti. U Vrgorcu se nalazi i mjesno groblje za koje je vezan jedan običaj koji nije karakterističan ni za jedno mjesto u okolici, a i šire. Ovaj običaj vezan je samo za ovo groblje i ovaj grad, jer ne nalazimo nigdje zapisano ni poznato da postoji u cijeloj BiH ili Hrvatskoj, piše Hercegovački portal.
Na blagdan Svih Svetih u groblju bi se služila svečana misa. Istog dana, čim zađe sunce, odnosno sa pojavom noći, muškarci se počinju okupljati u groblju kraj kapelice. Svi muškarci iz cijelog Vrgorca dolaze u groblje. Oni stariji dolaze prvi dok se mlađi počinju okupljati nešto kasnije jer treba izdržati do jutra. U prošlosti su mladići prije dolaska u groblje uzimali drvene kante i išli su od kuće do kuće gdje bi im domaćin usuo litru do dvije domaćeg vina, pa bi mladići dolazili s punim kantama vina. Po dolasku u groblje u blizini zvona naloži se vatra i društvo se okupi oko vatre dijeleći ono što donesu, domaće pogače, uštipke, vino…
U groblju se tako znalo okupiti i preko 80 ljudi. Jedna osoba uzima konop i počinje zvonjavu. Zvoni se ”mrtvačko” zvono, odnosno bat udara konstantno od jednu stranu zvona. Zvono ne smije stati, tj. zvonjava ne smije prestati, tako da konop ide ” iz ruke u ruku ” i zvonjava se nastavlja. Odjeci zvona čuju se nadaleko, nošeni vjetrom i noćnom tišinom mogu se čuti čak i u samom gradu. No to ne smeta stanovnicima obližnjih kuća jer znaju vrijednost i značenje ovog jedinstvenog običaja. Zvoni se do jutra, odnosno dok ne svane zora.
Ovim običajem stanovnici Vrgorca žele nazvati pokoj svim umrlim koji su ukopani u ovom groblju. Nije sigurno kako je ovaj običaj nastao, ali od fra Mile Vlašića i gospodina Vinka Blagoja, jednog od starosjedioca i čovjeka koji njeguje ovaj običaj preko 50 godina, saznajemo da je možda vezan za sljedeće: ljudi koji su bili nazočni na misi poslije završetka mise došli bi do zvona i uzimali konop u ruke da ”zazvone jednom za svoje pokojne”. Kako je na misi znalo biti starijih ljudi oni bi mlađe momke zamolili da zvone u njihovo ime, pa su tako momci znali stajati kraj zvona i zvoniti.
Smatra se da je iz toga nastao ovaj običaj zvonjenja koji se održao sve do danas. Zvono je premješteno na malu kapelicu, koje je bilo na središnjoj kapelici, no postoje zapisi da je nekada bilo obješeno na brijestu koji se nalazio u groblju. Postoji zanimljiv podatak o kapelici koja je očuvana i do danas. Izgrađena je 1847 godine i zvono je premješteno na tu kapelicu. No kako je zemljište na kojem se nalazi groblje pripadalo nekom turskom agi koji je stolovao u Stocu, stanovnici su morali dugo vremena moliti i tražiti od age da izgrade kapelicu. Kako je kroz to groblje prolazio put kojim su išle njegove karavane on je nevoljko pristao na izgradnju kapelice ali pod jednim uvjetom: da kapela bude toliko velika (odnosno mala) da u nju može ući samo svećenik.
Za vrijeme izgradnje kapelice aga je otišao u posjetu i dogledno vrijeme izbivao sa ovog područja, pa je lokalni fratar odlučio da se ogluši na aginu naredbu o veličini kapelice i da kapelica bude veća nego je zakonom propisano. To je i učinio. No kad se aga vratio i vidio da njegova naredba nije izvršena, navedenog svećenika je bacio u tamnicu (gdje je ovaj umro nakon par mjeseci) i naredio da vrata kapelice moraju biti okrenuta prema jugu, kako njegove karavane ne bi morale gledati u kapelicu, odnosno ulaz i naličje kapelice kad bi prolazili putem. Zanimljivo je kako je ova kapelica jedini sakralni objekt na ovom području čija su ulazna vrata okrenuta prema jugu i čije naličje gleda na južnu stranu.
Mjesnim grobljem svetog Franje Čapljina danas odbor za uređenje groblja te djelatnik na održavanju zelenih površina i čistoće Ivica Musulin, koji daju sve od sebe da ovaj običaj ne padne u zaborav i da se nastavi sa mlađim generacijama.
