Po narodnom pričanju priopćio I. Zovkorčki istoriograf, vizantijski car-pisac Konstatin Porfirogenet zabilježio nam je u svom znamenitom djelu: “De administrando imeprio” onu prekrasnu i zanimljivu priču, koja nam pripovijeda, kako je naš narod došao iz svoje prastare zakarpatske postojbine u današnju svoju domovinu predvogjen peterisom one poznate braće i njihovijem sestrama: Tugom i Bugom.
Da je ova priča neka vrsta narodne alegorije, koja nam pod imenom peterice braće i dviju sestara ništa drugo ne kazuje do li sedmeroplemeni narod, o čemu je već učeni hrvatski povjesničar V. Klajić u jednome od pretprošlogodišnjijeh “Vijenaca” veoma umno i lijepo tumačio na temelju sam kritične istorije, uza što pristaje kako se čini i visoko učeni Rus Filippov-o tome mi nećemo ovdje govoriti, jer se to našeg prijedmeta ne tiče.
Samo ćemo to ovdje istaknuti i zabilježiti, kako i ovdjašnji narod priča o jednome članu, kako bismo rekli, te sedmeroosobne obitelji, a to je o poznatoj nam sestri Bugi. O njoj su nam se najčistije priče sačuvale u mjestu “Buško Blato” u Hercegovini.
Kod tamošnjih stanovnika sačuvala se o njoj uspomena pod raznijem imenima, kao primjerice bude rečeno: Kraljica Buga, kraljica Bužanka, kraljica Bužana, te uz to još pripovijedaju i o njezinom stalnom obitalištu Bužan-gradu, označujući mu pri tom još i samo mjesto. tamo imade i jedno mjesto, koje se zove “Kraljičina Prispa”. No najznamitije je za nas, što još i sada tamo ima porodica Bužana, koja u svojoj tradicijonalnoj genealogiji izvodi genezu svoju još od kraljevskog roda.
Što je važno, što se i sada sami zovu, a i drugi ih njihovi mješćani zovu, upravo pod žensku. N.pr. ako se govori o jednoj osobi tog plemena, uvijek će se kazati: Mato Bužana, Ivan Bužana, Grgu Bužana i.t.d. Govori li se o više njih, uvijek će se kazati nikako drugčije nego Bužane, a ne kako bi pravilnije za jedninu bilo: Bužan i Bužanin, ili što tako slična, a za množinu: Bužani ili kakim sličnim načinom.
Darovi zemaljskom muzeju u godini 1892.
