U sklopu Adventa u Zagrebu danas u 11 sati bit će otvoren Muzej realnosti koji će prvi put svoju jedinstvenu interaktivnu priču ispričati u tunelu Grič. Na temu obitelji, a pod nazivom “Najvrednija stvar na svijetu nije stvar” putem instalacija, virtualne stvarnosti te “živih eksponata”, moći će se proći kroz stvarnost djetinjstva djece diljem Hrvatske i svijeta, javlja Večernji.hr.
Jedan od pet “postava” Muzeja nosit će naziv “Doživite, pogledajte i poslušajte obitelj” gdje će posjetitelje svakoga dana, sve do 11. prosinca, u svojevrsnom dnevnom boravku dočekivati “živi eksponati” – udomitelji djece iz raznih dijelova Hrvatske. Od njih će se moći doznati sve o udomiteljstvu.
A jedna od obitelji koju će se moći sresti bit će i obitelj Marine Hoblaj, čelnice Foruma za kvalitetno udomiteljstvo, koja je zajedno sa suprugom Vladimirom, u njihovu prepunom domu u Murskom Središću zadivljujući primjer udomljavanja i posvajanja.
Prvo dijete posvojili 1990.
– Prvo smo dijete posvojili 1990., a udomili 2010., no u nekom neformalnom vidu bili smo udomitelji mog nećaka još od 1987. Razlog zbog čega smo se odlučili na posvajanje i udomljavanje može se učiniti pomalo neuobičajenim jer nije bio posljedica poteškoća s biološkim začećem. Štoviše, nama je i žao da djeca predodređena za posvajanje budu tek alternativa, kao neka “B varijanta” za slučaj kad sve ostalo zakaže. Do sada smo posvojili šestero, a udomili desetero djece, od kojih četvero i sada živi s nama. Sreća je da imamo poveliku kuću na tri etaže pa se i ne osjeti da nas je puno. Istina, ponekad zna biti gužve i užurbanosti, ali u našem je domu puno smijeha i veselja – kazala je za Večernji Marina Hoblaj koja nam je na pitanje kakvi su kontakti s biološkim roditeljima udomljene djece, uzvratila da to ovisi kakav je vid kontakta propisao i odobrio sud ili Centar za socijalnu skrb.
Ponekad je riječ o redovnim susretima u prostorijama Centra, ponekad djecu prema dogovoru vode njihovim biološkim roditeljima, a u nekim slučajevima, ako su u svojoj primarnoj obitelji bili zlostavljani, ti kontakti mogu biti privremeno ili trajno ograničeni, pa čak i potpuno onemogućeni.
Govoreći koliko udomljavanje i posvajanje znače djeci, kako to utječe na njihove živote, odrastanje, školovanje, socijalizaciju te čime je sve to ispunilo njezin i život njezina supruga, naša sugovornica je rekla:
– Naša su iskustva pozitivna i, ovisno o uzrastu djece i intenzitetu njihovih mogućih prethodnih trauma, oni uz ljubav i strpljenje vrlo brzo mogu prihvatiti novu situaciju te se dosta rano počnu osjećati sigurno, zbrinuto i voljeno. Svakako treba imati razumijevanja za prilagodbu njihovoj široj novoj sredini, naročito školi gdje stječu nove prijatelje. No, kod nas je to sve išlo prilično glatko. Mi smo primijetili da je ta prilagodba lakša i brža u većoj obitelji, i uvijek smo svoju ostalu djecu uključili u donošenje odluke o sljedećem posvojenju ili udomljenju. Što se tiče njihova međusobnog odnosa, potičemo ih da budu prirodni i ne smatramo problemom ako se ponekad malo i posvađaju. No, ustrajemo da se međusobno poštuju i bratski vole. A svako dijete koje je došlo u našu obitelj dodatno nam je obogatilo iskustvo obitelji te ih jednostavno doživljavamo kao Božji dar. Veliku promjenu iskusili smo na samom početku, a s vremenom nam je svako sljedeće dijete bilo samo kontinuitet života koji volimo i u kojem se osjećamo ispunjeni.
‘Djeca ispred svega!’
Zadovoljna što je prepoznata potreba za donošenjem novog Zakona o udomiteljstvu, i što će konačno udomiteljima biti priznata prava iz radnog odnosa. M. Hoblaj je svima, a naročito onima koji utječu na donošenje ovog zakona, poručila: “Uvijek, ama baš uvijek, ispred svega stavimo interese djece. Važno je isticati potencijale mladih osoba koje su uspjele u životu upravo zato što su bile udomljene, a potrebno je i javno isticati trud i zalaganje koje svakodnevno čine i udomitelji i stručnjaci koji rade s djecom.”