Dragi iscrpljeni i obeshrabreni roditelji,
Dakle, vaša su djeca grozna tijekom mise. Kaotična, neposlušna i ometaju misu svaki tjedan. Kao da veliki reflektor cijelo vrijeme obasjava vas i vaše loše roditeljske sposobnosti.
Uz vas sam. Počela sam strahovati od nedjelja. Sve smo pokušali. Odlazak na ranojutarnju misu, odlazak na večernju misu, čitanje misnih knjiga, šaptanje objašnjenja, šaptanje prijetnji, sjedenje sprijeda, sjedenje straga, odlaženje u dječju sobu… možda je pokoji trik pomogao, ali činjenica je da nikada nismo izašli bez vrištanja, jurnjave prema oltaru ili Bog zna čega.
No, unatoč svemu, ja i moja glasna, kaotična obitelj ćemo svaki tjedan biti tamo (straga!), migoljiti se, ometati druge i podvrgnuti se osudi velikog broja ljudi koji ne shvaćaju koliko je teško dijete naučiti da 45 minuta mirno sjedi. Pa ipak, zakopčamo svoju neispeglanu nedjeljnu odjeću i dođemo pod taj krov, baš kao što Majka Crkva traži od nas.
Želim da znate da je u redu ako se to i vama događa. I više nego u redu. Krist je imao važnu poruku za ljude poput nas:
Pogleda (Isus) i vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove.
A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića.
I reče: "Uistinu, kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju.
Svi su oni zapravo među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše.
(Luka 21:1-4)
Nije li to upravo ono što činimo? Doslovno dajemo sve od sebe da poslušamo zahtjev Crkve i dođemo na nedjeljnu misu (nažalost, potpuna sramota nije dovoljno dobar razlog da se ostane kući). Vanjskom svijetu izgleda kao da smo učinili najmanje što smo mogli.
Ušli smo u zgradu, da, ali jesmo li skoncentrirani? Proživljavamo li duhovno iskustvo? Zaboga, jesmo li čuli i jednu jedinu riječ Evanđelja? Ne čini se kao mnogo. Mi jedini znamo da dajemo sve od sebe. No, to zna i Krist.
Baš kao što se dva novčića koja žena da za milodar čine neznatnim u usporedbi s vrećom zlata koju da neki bogataš, naš se doprinos čini toliko malim da se ljudi mogu zapitati zašto se uopće trudimo. Zašto dolaziti na misu kada ćeš cijelo vrijeme paziti da tvoje dijete ne učini štetu? No, Krist je tu da nas podsjeti da on ne vidi ono što ostatak svijeta vidi.
Često izađem s mise osjećajući se kao da je sve bio jedan veliki neuspjeh. Nisam uspjela ni pratiti misu, a tako sam brzo otišla da sam zaboravila kleknuti. Kakav sam ja to katolik? Ako se i vi tako osjećate, zapamtite - imati malu djecu, djecu s posebnim potrebama ili biti u bilo kakvoj situaciji koja vas sprječava da kleknete i mirno slušate posebna je vrsta siromaštva. Mi, u našem siromaštvu, zaista dajemo sve od sebe. Čak i ako to znači samo se pojaviti.
Zato nemojte prestati i nemojte se brinuti oko toga kako vaša obitelj izgleda. Čak i ako nikad ne bude lakše, nastavite i ne zaboravite da kada svijet ne zna koliko je vrijedna vaša žrtva, Bog zna.
Aleteia/medjugorje-info.com
