Evo nas na početku još jedne nove pedagoške godine. Ljetni praznici su kao i uvijek za neke tako brzo prošli, a drugi ne mogu dočekati da im školski raspored opet unese određeni red u dnevnu rutinu svakodnevnice. Unatoč tome što će nam školske obaveze opet svima odrediti ritam života, ovaj prvi članak „Kutka za roditelje“ posvećujem važnosti SLOBODNE IGRE NA OTVORENOM, kako mi odrasli ne bismo zaboravili da su našoj djeci potrebne i neke druge aktivnosti, osim knjige i škole.
Naime, pod pritiskom školovanja, količina slobodnog vremena djece, kako pokazuju znanstvena istraživanja, smanjila su se tjedno za 9 sati za vrijeme od 1981. do 2003. godine (Hofferth, 2009). Nestrukturirane aktivnosti na otvorenom smanjile su se za 50% (Sandberg & Hofferth, 2001; Lester & Russell, 2008). Djeci je oduzeta mogućnost da budu djeca, da se igraju i samostalno istražuju i to je donijelo brojne posljedice, poput pretilosti te drugih tjelesnih i mentalnih posljedica koje su manje ili više povezane s akademskim pritiscima na djecu od najranije dobi, denaturiranjem djetinjstva - odnosno oduzimanjem mogućnosti igre i istraživanja u prirodnom okruženju, pretjeranom upotrebom tehnologije i sedentarnim životom.
Slobodna igra u prirodi (na otvorenom) nezamjenjivi je facilitator kognitivnog razvoja. Djeca izmišljanjem vlastitih igara i pravila te međusobnom interakcijom naročito utječu na samokontrolu - jedno od ključnih obilježja akademskog uspjeha. Slobodna igra može izgledati kao da dijete ne radi ništa značajno, ne postiže ništa što je mjerljivo ili što rezultira određenim ishodom, ali u tom procesu događaju se vrlo kompleksne radnje jer priroda sadrži elemente (igračke) nedefiniranih dijelova, ima „otvorene“ krajeve koje dijete može koristiti na mnoge načine te kombinirati s drugim nedefiniranim dijelovima pomoću mašte i kreativnosti. Tipični primjeri takvih elemenata su voda, drveće, cvijeće, trava, blato (Louv, 2015.)
Veliki broj istraživanja potvrđuje kako je izlaganje prirodi bitno za tjelesno i emocionalno zdravlje djece, također ono može smanjiti simptome hiperaktivnosti i ADHD-a, poboljšati kognitivne funkcije i pojačati otpornost na negativni stres i depresiju (Louv, 2015). Nažalost, za nove generacije, priroda je više apstrakcija nego stvarnost. Nije li logično ako im se uskrati igra u prirodi, kao što je slučaj u zadnjih par desetljeća da će se to negativno manifestirati na neki način. Evolucijski ostaci prošlih iskustava duboko su utkani u živčani sustav naše vrste. Danas se skupo plaća sat stručno vođenih sportskih programa za djecu, koji se najčešće provode u zatvorenim prostorima, s druge strane rijetki roditelji odvode djecu u prirodu i s njima provode vrijeme - što je potpuno besplatno i vjerojatno korisnije od bilo kakvog sportskog programa. Zapravo, veliki nedostatak i najveća prednost neplanirane zabave u prirodi je da ništa ne košta. Nedostatak zato što nema većih ekonomskih interesa u tome, stoga izostaje i promoviranje i promicanje. Ako djeca voze bicikl ili trče, ne troše fosilno gorivo, nisu ničije slušateljstvo, ne stvaraju novac ni za koga (Louv, 2015).
Stoga, dragi roditelji, osvijestimo si kako je uz školu i učenje i slobodna igra u prirodi jako korisna za našu djecu. Ne ustručavajte se stoga potaknuti djecu da rade stvari u kojima će se suočiti s nečim, za njih u tom trenutku, nepoznatim. Neka voze bicikl, penju se po drveću, skaču s kamena na kamen… Znanstvenici to zovu “rizična igra” i vrlo je važna za djecu jer ih uči kako procijeniti rizik, odabrati najbolju situaciju, uči ih kako izgraditi samopouzdanje. Drugim riječima, i kad se djeca igraju na otvorenom, uče vrlo važne životne lekcije.
Paula Tomić