Iz naraštaja u naraštaj – sve više i više. Do nas je da opravdamo povjerenje koje nam je iskazano. Da ispunimo svoje ljudsko poslanje.
Početak boljega svijeta – tim je riječima naslovljena Marija, majka Isusova, u crkvi Maje Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu u Hrvatskom Zagorju. Ta mi je poveznica osobito dragocjena. Zbog toga smo tim riječima obuhvatili ove naše susrete.
Sigurno je: Marijin i Josipov brak, obitelj Marije, Josipa i Isusa, početak su boljega svijeta. Oni su promijenili povijest svega svijeta. Promijenili su i vrijeme i vječnost.
Jeste li kada razmišljali o okolnostima u kojima se taj početak boljega svijeta događao? Kako je Bog zamislio izbaviti svijet od njegovih tmina, izbaviti ga za svoje svjetlo?
Veliki i svemoćni Bog, stvoritelj svijeta, rađa se kao maleno bespomoćno dijete koga od svih prijetnji i opakosti negostoljubiva svijeta štite tek dva krhka bića bez ugleda i moći. Dva krhka ljudska bića i jedno ne odviše snažno magare. Nitko razborit ne bi im, za pothvat koji im je povjeren, dao ni najmanje izgleda na uspjeh. Jer što znači jedna malena neugledna obitelj u povijesti čovječanstva? Uostalom, tko će Otkupljenje svijeta prepustiti prašnim, zabitnim i nesigurnim putovima?
No, Bog ne razmišlja tako. Jedino ljudi djetinjeg povjerenja imat će smjelosti – i onda i sada i uvijek – da se čitavim bićem, čitavim životom založe za Dijete. I zato će on, ne precjenjujući one kojima povjerava tako iznimno poslanje, ne potcjenjujući pogibli koje će im gotovo postati suputnici, uvijek odabirati one koji su naizgled najmanje prikladni. Jer samo njih, uvažavajući početno čuđenje, neće opteretiti i odvratiti ili slomiti doživljaj zbunjenosti i nedoraslosti.
Samo ljudi djetinje duše poći će na Riječ. Samo će njima blagoslov biti dovoljna poputbina. Samo će oni biti u stanju pronijeti svim prostorima treperavi plamen svoje duše, život onih koje ljube. Spasiti zemlju i nebo. Samo oni.
U ljudskom svijetu za čovjeka nema boljeg mjesta od obitelji. Obitelj je središte čovjekove povijesti, njegov najpouzdaniji temelj i njegov najveći uspjeh. Roditi se, odrastati, učiti se govoru, hodu, životu s drugima – sve je to najbolje u obitelji. Zavoljeti nekoga, zavoljeti toliko, da je uistinu moguće sjediniti se u ljubavi, započeti život nove obitelji, s radošću i povjerenjem u život rađati djecu – neusporediv je dar. Dar koji treba cijeloga čovjeka, da bi mu mogao preobilno uzvratiti.
Obiteljski život je uvijek iznenađujući. Iz jednostavnosti blizine niču zahtjevnosti čije dosege nije moguće sagledati. Nikome nije moguće u dostatnoj mjeri odrediti zbivanja koja će ispuniti obiteljski život. Jer nepregledna su mora i radosti i boli koja se mogu razlijevati u njemu.
No, svatko može učiniti mnogo da život njegove obitelji, a po tome i život cjelokupne ljudske obitelji, bude dobro iznenađenje. Ma koliko savršenost bila jedva dostupna za čovjeka, postoji krhka savršenost imenom sklad, koja život može učiniti lijepim i dobrim. A sklad niče iz povjerenja u život, iz povjerenja u dobro u čovjeku, napose iz povjerenja u dobro u osobi odabranoj po ljubavi. Niče iz povjerenja u djecu.
Obiteljskog života nema bez postojane zauzetosti i strpljivosti. Nema je bez uzajamnosti. No uzajamnost dobrote nije nešto zadano već nešto čemu je u pojedinim životnim trenucima, pa i razdobljima, katkada većma pozvana pridonositi jedna osoba, a katkada druga. Pritom je bitno iskusiti smionost dobrote, njenu volju da nikada ne odustane. Da je nada u njoj uvijek živa – i životvorna.
Bogu je, da bi ostvario svoj naum s čovjekom, potrebna obitelj. Obitelj u kojoj će svatko moći upoznati i živjeti svoje dostojanstvo, dostojanstvo ljudske sreće i ljudske suodgovornosti. Obitelj, koja će i onima koji su iz različitih razloga lišeni obiteljskog života, moći podariti istinsko obiteljsko ozračje.
Ljudska obitelj je kroza svu povijest, iz naraštaja u naraštaj, pozvana živjeti ljubav, po kojoj jedino i čovjek i njegova povijest mogu dozrijevati u ljudskosti. Iz toga poziva nitko nije izuzet. Jer svatko je obdaren baštinom ljubavi, koju su mu na različite načine priskrbili nebrojeni, i znani i neznani. Do svakoga je da se uključi u taj slijed ljubavi i potrudi se da u baštinu, koja će ostati onima koji dolaze, budu pridodana nova iskustva i poticaji dobrote, nova zauzetost za ljepotu obiteljskog života. Jer obitelji je povjereno da u ovome svijetu čuva smisao, toplinu i nadu i odgaja za njih. U tome je njezina odgovornost i njezin blagoslov.
Dobro je uvijek imati na umu, još više na srcu: postoji samo jedno vrijeme u kojemu možemo iskazati ljubav jedni drugima. Sada. Sada – koje nije moguće odgađati za sutra. Još manje za prekosutra. I koliko god da je godina za nama, pred nama – nemamo ga odviše. Nema nijednog trenutka kojega bismo smjeli ostaviti lišenoga ljubavi.
Život koji živimo nije neko pripremno vrijeme. To je jedino vrijeme koje nam je Bog darovao da ga ispunimo ljubavlju. Da ga ljubavlju posvetimo.
Jedino ljubavlju možemo opravdati svoje vrijeme, svoj život.
Još i danas pamtim razgovor dva čovjeka u tramvaju… Dogodilo je to još u vrijeme moga školovanja. Jedan od njih tumačio je tko su kršćani. Rekao je: „To su ti ljudi kao i mi, s time da mi prvo mislimo na sebe a tek onda na druge, a oni prvo misle na druge a tek potom na sebe – pa ti dođe na isto.“ Što mislite: dođe li?
Božja je volja ljubav: da ljubimo jedni druge. Kadgod nalazimo razloga da ne ljubimo, mi se suprotstavljamo Božjoj volji. Nemojmo nikada tražiti opravdanje zašto ne ljubimo. Opravdanja za to, jednostavno, nema.
Božja je volja ljubav – da svaki dan učinimo vrijednim življenja. I pamćenja. Premalo je da sunce ne zađe nad našom srdžbom. Neka svaki naš dan i završi i započne s osmijehom. S osmijehom upućenim ponajprije ženi, mužu, djeci… A po tome i svakome.
Znate li koliko je mišića potrebno za jedan osmijeh? Sedamnaest. A znate li koliko ih je potrebno za natmuren izraz lica? Četrdeset i tri. Dobro je izbjegavati takav napor. Nemojte imati potrebe za njim.
Jedan je djed dobro učio svoga unuka. Rekao mu je: „Uči od sunca: ono ujutro izađe, uvečer zađe a za sobom ostavi dan.“
Bog je toliko toga učinio, toliko toga čini, da nam posvjedoči svoju ljubav. Povrh svega darovao vam je vašu ženu, vašega muža da vas ljubi svojom i njegovom ljubavlju. Nije li to dovoljno? Ne, nije dovoljno. Bog je učinio i više: stvorio je vas, stvorio je tebe da tvoja žena, da tvoj muž po tvojoj ljubavi doživi koliko ju, koliko ga i on ljubi. Ne, nije malo što se od nas traži. Uistinu, nema jeftine ljubavi.
U ovome je početak bračnog, obiteljskog života: da mi prvi ljubimo, da ljubimo mimo svake 'trgovačke' ljubavi. To što mi je darovano da mogu voljeti svoju ženu, mome postojanju daje smisao. Po tome jesam. Ne mogu voljeti Boga mimo moje žene.
Ne mogu voljeti Boga mimo bilo koga. Moj put ljubavi započinje u mome braku, u mojoj obitelji.
Stjepan Lice
