Neki katolički roditelji smatraju da se ne treba toliko, ili uopće boriti protiv ideologije koja se ušetala u vrtiće i škole jer, kao sve polazi od odgoja iz kuće. Neće, kao dijete naučiti, niti usvojiti ništa osim onoga što mu roditelji daju. Pa tako djeca katolika prolaze kroz razne edukacije u školama primamljivog naziva. U tim nazivima vide samo dobro i tim dobrom ujedno lupaju po glavi one roditelje koji su po njima uvijek iznimka od ostalog normalnog svijeta, jer se uvijek nešto bune.
Istina koju ja vidim je drugačija. Ja vidim da su se roditelji umorili od odgajanja i jedva čekaju da netko umjesto njih preuzme kormilo ovog broda, u nadi kako će ovaj brod oploviti cijeli svijet i sigurno se vratiti u luku. Ma neće.
Ne kažem da će svako dijete zastraniti, nego da je okolina tu koja ga isto tako oblikuje. Roditelji mu daju smjernice, ali ako dadu do znanja djetetu da je apsolutno sve u školi ono s čime se treba složiti, (a daju mu to na znanje svaki put kad ga upišu na ‘neprovjerene dodatne aktivnosti’ koje naše ministarstvo nudi) dijete će se složiti s ponuđenim programom.
Brata i mene u vrtiću su čuvale časne sestre. Što god su s. Virgina i s. Celestina pričale, za mene je bilo Sv.pismo. Sviđalo mi se kako se oblače, kako se smiju, kako mi pričaju o Isusu. Učile su nas pomagati jedni drugima, voljeti se međusobno. Govorile su nam kako nas Bog voli. Pričale su o Isusovoj Majci Mariji. Uspoređivali je s našim majkama…
Doma sam ih oponašala, stavljajući šal na glavu i prepričavala svojim prijateljicama koje nisu išle u vrtić, njihove priče.
Ono što su mi usadile ove časne, fra Dinko i fra Kruno…teško tko može izbrisati. Moji roditelji su se slagali s tim naukom, zato su nas i dali njima na čuvanje.
Drugovi i drugarice u školi nas nisu puno dotakli. Pokušavali jesu stavljajući nam kape na glavu i marame oko vrata, dajući nam glavne uloge u partizanskim igrokazima i prva mjesta iza štafete, ali uz sva njihova nastojanja da nam zarobe mozak, nije im išlo za rukom.
Zato, jer smo mi djeca gledali kako se naši roditelji bore protiv ćirilice i komunizma i mute im planove s nama. Biti protiv ovog zla u ono vrijeme rezultiralo je progonom iz zemlje. I progonili su ih, a oni su pristajali na progon, ali djecu svoju im nisu dali.
Mi smo sv. Sakramente primali redovno i javno.
Imali smo dakle dva izbora, postati pioniri ili Isusova djeca.
Zato mene danas kao roditelja vjernika ne smije zanimati svjetlo na igrališu škole, obojana ograda oko škole i količina obroka u školskoj menzi, dok mi djeca čitaju lektire porno sadržaja. Mora me zanimati moje dijete. Ono mora znati da, iako je netko skinuo Raspelo sa zida njegove škole, da bi mu Ga isčupao iz srca i sa usta, najprije će se morati obračunati s njegovim roditeljima.
Jer pitat će nas Bog za našu djecu, ali ne vjerujem da će ga zanimati što su jeli i oblačili i kojim uspjehom su razrede završavali.
Vjerujem da će Ga zanimati gdje su nam sada oni koje nam je dao, a mi ih slijepci prepustili slijepima da se slučajno ne zamjerimo svijetu i dobijemo lošiju ocjenu.
Jasno nam je dao do znanja kad je rekao:
„Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“. (Otk 3,15)
