Piše: Fra Šimo Ivelj za Svjetlo riječi
Pri davanju odgovara odmah treba napomenuti da sam božanski zakon, koji je vrhovni zakon u Crkvi, ne obvezuje osobe koje žele primiti sakrament svetoga reda u Katoličkoj Crkvi na beženstvo ili celibat. Teološki gledano, niti sakrament svetoga reda isključuje ženidbu kao takvu, niti sakrament ženidbe isključuje sveti red. Naprotiv, ova dva sakramenta, ljudski govoreći, sasvim su kompatibilna. O čemu je onda riječ ako se međusobno ne isključuju?
Zapreka koja proizlazi iz svetoga reda (beženstva) očito je onda zapreka crkvenoga prava, donesena ljudskom voljom, tj. općom odredbom Crkve. Radi se samo o disciplinskoj mjeri povezanoj s celibatom o kojoj se govori u kanonu 277 § 1. Tu izričito stoji da su klerici obvezni čuvati potpunu i trajnu suzdržljivost radi kraljevstva nebeskoga. Zato su obvezni na celibat, koji je osobit Božji dar da bi posvećeni službenici mogli nepodijeljena srca lakše prianjati uz Krista i slobodnije se posvetiti služenju Bogu i ljudima. Kanon jasno govori o dvostrukom razlogu (svrsi) ove pravne odredbe: radi kraljevstva nebeskoga i nepodijeljenosti srca posvećenih službenika. Kao što je donesena ljudskom voljom, isto tako može biti i dokinuta jer i danas u Katoličkoj Crkvi ima oženjenih klerika: to su katolički svećenici i đakoni istočnoga obreda (grkokatolici), zatim oženjeni trajni đakoni u Katoličkoj Crkvi, a od 2009. godine ima i oženjenih anglikanskih svećenika koji ulaze u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom.
Celibat u Crkvi
Drugo važno pitanje koje treba postaviti jest: Je li celibat uvijek postojao u Crkvi? Da bi se dao odgovor potrebno je poći od samih početaka Crkve. Ako se čitaju četiri kanonska evanđelja, neće se naći povijesni podatak da je Isus Krist, koji je Glava i početak Crkve, bio oženjen. Često je i u svojim govorima govorio o beženstvu, koji nije bio upućen direktno svećenstvu nego općenito ljudima. Tako se npr. u Matejevu evanđelju nailazi na njegovu izjavu gdje se kaže: „Ima nesposobnih za ženidbu koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19, 12). Ili, u Lukinu evanđelju zapisana je Gospodinova tvrdnja: „Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni” (Lk 18, 29-30).
Ali ako se pogleda život prvih apostola, sa sigurnošću se može reći da su neki od njih već bili oženjeni ljudi, prije nego su susreli Isusa, u prilog tome idu izvještaji iz evanđelja koji govore o ozdravljenju Petrove punice (usp. Mt 8,14; Mk 1,30; Lk 4,28). Sveti Pavao jasno kaže u svojoj poslanici upućenoj zajednici u Korintu da vjernici neće sagriješiti ako se budu ženili ili udavale (1 Kor 7,28). No ipak dalje u svome pismu pojašnjava: Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu” (1 Kor 7,32b-34). S druge strane, isto tako kada govori o krepostima koje trebaju imati crkveni nadglednici, đakoni i starješine, među traženim se osobinama navodi i to da budu jedne žene muževi (1 Tim 3,2; 3,12; Tit 1,6).
Sa sigurnošću se može reći da, iako u prvim stoljećima Crkve nisu postojale izričite odredbe koje bi nalagale beženstvo crkvenih službenika, uvijek je bilo onih klerika koji su dragovoljno prihvaćali i provodili život u staležu beženstva što se može vidjeti u brojnim spisima crkvenih otaca i pisaca. Takve odredbe najprije su se počele donositi na partikularnim crkvenim saborima i sinodama za točno određena crkvena područja. Smatra se da je prva takva odredba o celibatu klerika donesena na saboru u Elviri (Španjolska) oko 300. (305.) godine. Kasnije su pojedini sabori donosili razne odluke za svoja područja kao npr. da se već oženjeni klerici moraju suzdržavati od spolnih odnosa ili da se zaređeni klerici ne mogu više ženiti i sl. No, ipak takve odredbe nisu vrijedile za opću Crkvu jer u 10. i 11. stoljeću većina klera u općoj Crkvi bila oženjena. Tek je 1139. godine na Drugome lateranskom općem saboru uveden celibat kao obvezatan za sve klerike u Katoličkoj Crkvi, a to je predlagao i Prvi lateranski sabor 1123. godine. Konačna potvrda zakona o celibatu bila je stupanjem na snagu kanona 9 donesenoga 15. srpnja 1563. godine na 24. zasjedanju Tridentinskoga sabora, a koji je ostao na snazi do današnjega dana. Ovu odredbu potvrdio je i Drugi vatikanski sabor u Dekretu o službi i životu prezbitera, ali i brojni crkveni dokumenti iz bliže prošlosti rimskih prvosvećenika Pavla VI., svetoga Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Doživotni zavjet čistoće
Kanon 1087. aktualnoga Zakonika donosi odredbu da nevaljano pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su primili svete redove (đakonat, prezbiterat i episkopat). Tako oni klerici koji su napustili svoju službu ne mogu valjano sklopiti sakramentalnu ženidbu u Crkvi sve dok od ove zapreke ne dobiju oprost od mjerodavne crkvene vlasti (kan. 1078 § 2). Službenim otpisom Apostolske Stolice klerik se svodi na laički stalež (kan. 290, 3°), a oprostom, koji daje samo Rimski prvosvećenik, oslobađa se od obveze celibata (kan. 291). Ovaj se oprost đakonima daje samo zbog važnih razloga po skraćenom postupku, prezbiterima (svećenicima) se daje samo zbog veoma važnih razloga ako su već odavna napustili svećeničke službe i ako žele urediti svoj životni položaj iz koga se više ne može natrag za dobivanje oprosta (ako su sklopili civilni brak i u njemu rodili djecu za koju se treba skrbiti očinskom ljubavlju), a biskupima se ne daje nikad. Udijeljeni se oprost mora unijeti u maticu krštenih. Osim gubitka kleričkoga staleža, oprost sa sobom donosi i zabrane: dispenzirani svećenik ne može propovijedati, ne može dijeliti sv. pričest, ne može obavljati pastoralne upravne zadaće niti poučavati u sjemeništima i teološkim učilištima. Iako je sveden na laički stalež, zbog neizbrisivoga sakramentalnog biljega, svećenik ostaje zauvijek svećenik sve do svoje smrti. Kao što je rečeno, samo mu se zabranjuje vršenje svetih čina koji su u vlasti svetoga reda, ali osobama u iznenadnim smrtnim situacijama uvijek može udijeliti valjano sakramentalno odrješenje i druge čine. Prezbiteri ili đakoni koji pokušaju sklopiti ženidbu bez dispenze, osim u nepravilnost, upadaju i u obustavu ili suspenziju (kan. 1041, 3°; 1044, § 1, 3°; 1047, § 2, 1° i § 3; 1394, § 1).
Sa sigurnošću se može reći da, iako u prvim stoljećima Crkve nisu postojale izričite odredbe koje bi nalagale beženstvo crkvenih službenika, uvijek je bilo onih klerika koji su dragovoljno prihvaćali i provodili život u staležu beženstva što se može vidjeti u brojnim spisima crkvenih otaca i pisaca
Istočna Crkva pak po pitanju celibata još uvijek primjenjuje odluke Trulskoga sabora slavljenoga u Carigradu (680. – 681.) prema kojemu su biskupi i monasi obvezatni na potpunu uzdržljivost, a svećenicima, đakonima i podđakonima zabranjena je ženidba poslije ređenja, a to znači da ako misle sklopiti sakramentalni brak, moraju to učiniti prije primanja svetoga reda.
Na kraju treba napomenuti da ovu zapreku koja proizlazi iz svetoga reda treba razlikovati od one koja proizlazi iz javnoga doživotnog zavjeta čistoće položenoga u redovničkoj ustanovi.
Izvor:Svjetlo riječi
