Danas u to više ne vjerujemo, ali se nešto jako čudno događa s barem troje privatnih i rado gledanih TV postaja u Hrvatskoj. Čim satovi na tornjevima otkucaju određeno vrijeme prije ponoći, spomenute postaje – svaka u svoje vrijeme – u hipu se preobraze u Tarot-TV, a na ekranima se redaju veliki i mali majstori gatanja koji jedva stižu odgovoriti na pozive brojnih gledatelja. Kako preduhitriti budućnost i ono što nam donosi, pitanje je sad!? Cijena telefonskih poziva gataocima nije baš mala, ali nema veze, samo daj. Začudo nisam primijetio da ta pojava izaziva ikakvo zanimanje naših „racionalista“ i prosvjetitelja. Ne znam je li ta pojava izazvala zanimanje državnog proračuna, jer bi se tu sigurno moglo ubrati dosta poreza, osim ako se to ne podrazumijeva pod PDV-om na cijenu telefonskog poziva proricateljima iz karata.
Tarot ovdje, tarot ondje, sprijeda, straga, odozgor, odozdol. Neka košta koliko košta, bitno da steknem korisnu informaciju o budućnosti prije mogućeg konkurenta ili neprijatelja. Pa kad je tako, pokušat ćemo i mi dati nešto korisniju informaciju o tome što tarot doista jest. Ovoga puta iz pera Jána Šafina na slovačkom web portalu rozmer.sk, specijaliziranom za nove religijske pokrete, ezoteriju, okultizam i slične zanimacije. (Alen Matušek)
Tarot – magijsko poigravanje sa sudbinom
Ne obraćajte se na zazivače duhova i vračare; ne pitajte ih za savjet. Oni bi vas opoganili. Ja sam Jahve, Bog vaš! (…) Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova naroda. Posvećujte se da budete sveti! Ta ja sam Jahve, Bog vaš. Držite moje zakone i vršite ih. Ja, Jahve, posvećujem vas’.” (Lev 19,31; 20,6-8)
Čini se da su ljudi rabili karte za gatanje od pradavnih vremena, a ni danas nije drukčije. Tarot je kartaška igra s razmjerno složenom simbolikom koja se koristi prije svega za proricanje budućnosti. Njegova navezanost na ezoterijsku duhovnost pruža dobru podlogu različitim mističnim[1] koncepcijama inicijacije, što su obilato koristili članovi misterijskih škola, kasnijih loža, različitih tajnih društava i bratstava koja su se bavila proučavanjem simbola i čuvali tradicionalne obrede. Zanimanje ljudi za gatanje iz karata proizlazilo je iz čestih pokušaja predviđanja budućnosti na osobnoj, društvenoj ili državnoj razini. Danas je očigledna svojevrsna renesansa zanimanja za tarotske karte što baš ne ohrabruje, poglavito zato što zavodi ljude u fatalizam i lažno uvjerenje da poznaju budućnost.
Podrijetlo riječi tarot ima u etimološkom smislu niz tumačenja. Neki povjesničari uvjereni su da se radi o anagramu latinske riječi rota, odn. kotač. Karte bi u tom slučaju simbolizirale kružni tijek života i smrti. Drugi smatraju da se radi o izmijenjenoj hebrejskoj riječi Tora ili Torah, što znači Zakon, a to bi moglo biti poveznica s mističnim sustavom kabale. Treći pak misle da naziv potječe od stare egipatske riječi Ta-rosh (Kraljevski put). Međutim, ima i onih koji u riječi tarot vide iskrivljeno ime Thoth (staroegipatski bog magije, učenosti i mistične mudrosti). Jedna od hipoteza tvrdi čak da riječ tarot potječe od mađarske riječi romskoga podrijetla tar, što bi trebalo značiti komplet (špil) karata.
Iz povijesti tarota
Stručnjaci se poprilično razlikuju u mišljenjima glede podrijetla tarota. Prototip tarotskih karata pronalaze kod Maura ili Arapa. Također vjeruju da su karte u Europu stigle iz Indije ili Kine, ili da su ih donijeli selilački Romi, ili pak da su ih donijeli križari na povratku iz Palestine i drugih bliskoistočnih područja. Nerijetko se čuju glasovi da su karte stigle u Europu iz staroga Egipta. Sva navedena stajališta su logična i razumljiva u povijesnome smislu, svako može biti utemeljeno i nijedno ne možemo jednoznačno isključiti. Upravo zato podrijetlo tarota i dalje ostaje predmetom raznih pretpostavki.
Legende o podrijetlu tarota
Povijest tarota prožeta je brojnim legendama o njegovom nastanku i širenju. Prema nekima od njih, tarot, I-ching i runsko pismo potječu iz Atlantide koja ih je čovječanstvu predala kao dio znanja o svijetu. Povjesničari tarota koji takve legende shvaćaju ozbiljno, govore da se tarot u povijesnom smislu pojavio na svijetlu dana u razdoblju između 336. i 323. godine pr. Krista, kad je Aleksandar Veliki tijekom svojih osvajačkih pohoda postavio temelje helenističkoj kulturi koja je obuhvatila elemente grčke, egipatske i azijske kulture i društva.
Aleksandrija, koju su osnovali Ptolemejevići, postala je središtem helenističke kulture u kojima su centri duhovnoga života bili Museion (hram Muza) i obližnja knjižnica Serapeum. Prema legendi se prvobitni tarot nalazio upravo u spomenutoj knjižnici. Museion i Serapeum pretrpjeli su teška oštećenja tijekom ratova Julija Cezara, kasnije u 3. stoljeću, a konačan udarac zadao im je kalif Omar u 7. stoljeću. On je navodno nakon osvajanja Aleksandrije tijekom osam mjeseci ložio vatru u mjesnim kupalištima rukopisima slavne Aleksandrijske knjižnice.
Legenda dalje govori da se prije uništenja aleksandrijskog hrama sastalo devetoro njegovih svećenika radi dogovora o tome kako sačuvati tajna znanja za buduće naraštaje, jer su znali da će hram uskoro biti uništen, a oni pobijeni. Na koncu su odlučili da će to tajno znanje predati jednom narodu iz Indije, tj. Romima. Postavili su im uvjet da tarotske karte neće dati u ruke nikome tko nije posvećen, i da ih neće dati nikome za korištenje radi zabave. Tako su Romi sačuvali tarot i koristili ga kao svojevrsno filozofsko pomagalo. Tijekom sljedećih sedam stoljeća proširili su ga širom Azije kao tzv. Ciganski tarot. No, budući da su uskoro prekršili ona dva uvjeta koje su im postavili svećenici, osuđeni su da do danas lutaju po svijetu.
Druga verzija legende govori da su svećenici, vidjevši kako brzo iz svijeta nestaju čestitost i poštenje, a opstaju grijeh i zlo, odlučili za prenošenje toga tajnoga znanja iskoristiti nemoral i nepoštenje. To je dovelo do pojave tarotskih karata.
Prema legendarnoj povijesti, širenju tarota u zapadnoj Europi pripomogli su križarski pohodi.U tome je veliku ulogu odigrao red templara, hramskih vitezova. Oni su podupirali istočnjačku kulturu i preuzeli mnoge njene elemente. Postupno su usvajali znanost Grka i Arapa, ali i ezoterijska znanja i obrede različitih inicijacijskih i misterijskih škola (primjer esena ili raznih hermetičkih društava iz Aleksandrije). Dio tih znanja bila je i Thothova Knjiga (Hermesa Trismegista), koja je navodno bila onaj pravi tarot koji povezuje u sebi alkemijske, astrološke i hermetičke principe.
Nakon pada kršćanskog Jeruzalema kojeg je 1187. godine osvojio saracenski sultan Saladin, templari su svoju središnjicu premjestili u Francusku. U nju su donijeli tarot preko Italije i Njemačke. Pojedini poznavatelji tarota neopravdano tvrde da je upravo zahvaljujući tome započela velika epoha renesanse. Međutim, još prije toga zadesila je templarski red katastrofa. Francuski kralj Filip IV. Lijepi organizirao je 1307. godine njihovo uništenje. Nakon toga je tarot nestao iz javne uporabe. Oswald Wirth je u knjizi Tarot u srednjevjekovnim slikama (1889) napisao da su u to vrijeme tarot proučavali i koristili članovi mnogih ezoterijskih društava.
Navodno je još u vrijeme templara nastao pokret kasnije poznat pod imenom Slobodno zidarstvo[2]. Radilo se o različitim društvima koja su se bavila duhovnošću, a nastala su najvjerojatnije u 12. stoljeću (prema službenoj verziji tek u 17. stoljeću) iz francuskih, engleskih i nizozemskih cehova graditelja katedrala. Slobodni zidari bili su zatvorena udruga ljudi povezanih profesionalnim i duhovnim interesima. Njihovu simboliku možemo vidjeti u mnogim srednjevjekovnim katedralama i hramovima.
Prema tarotolozima[3] sasvim je moguće da su slobodni zidari preuzeli od templara potpunu i tada još nekomercijaliziranu verziju tatora. Pojedina svjedočanstva govore da je ta verzija navodno imala 24 karte Velikih arkana, 16 karata Kraljevskih arkana, i 40 karata Malih arkana. Koristili su ih isključivo u uskom krugu poznavatelja. Tu prestaje polumitološka i legendarna povijest tarota i vrijeme je da se pozabavimo činjenicama o njemu.
Činjenice o povijesti tarota
Pouzdano se zna da su se prvi podaci o gatalačkim kartama u Europi pojavili tek u 14. stoljeću. Tadašnji gataoci koristili su karte prikazane na kockama načinjenim od slonovine. Figure tarota crtali su talijanski renesansni umjetnici. Mnogo karata proizvodili su i prodavali u Njemačkoj. Njihov primjer slijedili su i Francuzi koji su stvorili originalni i osobiti Marsejski tarot, i danas popularan. Uskoro su kupci i vlasnici tadašnjih „kasina“ počeli svojevoljno unositi izmjene u simboliku i dizajn karata. To je jedan od razloga zašto danas umjesto pikove karte pronalazimo petokraku zvijezdu ili sliku jabuke umjesto karo karte u nekim američkim i drugim tarotskim kompletima.
Povjesničar magije R. Cavendish tvrdi da se prvi značajan spomen tarota pojavljuje 1377. godine u spisu stanovitog brata Johanna, švicarskog redovnika iz grada Brefeld, koji je napisao da se „1377. godine nakon Kristova rođenja pojavila nekakva igra koju zovu karte. U toj igri su na kartama prikazani običaji tadašnjeg svijeta. Međutim, tko ih je i kako načinio, to ne znam…“ Neki pak tvrde da to znaju i da u Francuskoj karte potječu od umjetnika Jacqmaina Gringonea iz Pariza, o kojem doznajemo da je od kraljevskoga rizničara dobio iznos od 50 soua za tri kompleta raznobojnih karata načinjenih za zabavu duševno bolesnog kralja Karla VI.
Značajan obnovitelj tarota bio je francuski astrolog i gatalac iz karata Etteilla, osobnim imenom Jean-Baptiste Alliette, koji je djelovao u 18. stoljeću. Bio je po struci frizer, kasnije učitelj algebre, i dugo se bavio pitagorejskim tumačenjem brojeva i proučavanjem povijesti gatalačkih i igraćih karata. On je napravio velik posao (iako ne uvijek pošteno) u nastojanju obnove i pojašnjenja značenja 78 simbola koji su danas poznati kao tarot i koji se uvriježeno izvode iz slikovnog prikaza na zidu podzemne galerije jednog egipatskog poganskog hrama. Etteilla je bio uvjeren, ili je barem predmnijevao, da je tarot prvobitno bio upravo spominjana hijeroglifska Knjiga Thothova. Ona je navodno imala 78 zlatnih pločica na kojima su bili prikazani nekakvi tajanstveni znakovi ili simboli. Kakogod bilo, sigurno je da je upravo Ettteilla prema svemu tome svoj komplet karata nazvao Thothova Knjiga.
Međutim, čini se da u tome nije bio prvi. Prvi put je tarot poistovjetio s Thothovom Knjigom grof Mellet u eseju objavljenom u knjizi Le Monde Primitif drugog francuskog istraživača, Antoine Courta de Gébelina 1871. godine. Tu se prvi put pojavilo uvjerenje da je tarot knjiga u kojoj se nalaze čiste spoznaje staroga Egipta, i da obuhvaća okultna znanja. I to unatoč činjenici da su se tarotske karte do tada koristile u Europi više od pet stotina godina.
Etteilla nam je o Thothovoj knjizi ostavio mnogo vrijednih podrobnosti koje ponekad djeluju nevjerojatno. Primjerice, on tvrdi da je to jedina knjiga koja je ostala neoštećena nakon „paljevine“ kalifa Omara. Navodno je Thothova Knjiga dospjela Grcima i Rimljanima, a zahvaljujući njima se proširila i dalje. A Etteilla je prema svojim riječima samo nastavio tu tradiciju. Nanovo je dizajnirao komplet karata koji se ponekad zove Etteilla I, a danas se prodaje pod nazivom Grand Etteilla ili Egyptian Gypsies Tarot (Tarot egipatskih Roma). Sljedeće verzije kompleta, u kojima je promijenjena simbolika nekih aduta, zovu se Etteilla II. i Etteilla III. Ovaj posljednji komplet izdali su prvi put 1865. godine, a u usporedbi s prethodnima ima veće i mnogo bogatije slike.
Ranim skretanjem s pravca kojeg su utrli Etteillaovi kompleti bio je „špil“ pod nazivom Jeu de la Princesse Tarot (Tarot Vladarice). Prvi put je objavljen 1843. godine u obliku knjižnih ilustracija. Njegov dizajn, za razliku od prethodno spominjanih kompleta, bliži je egipatskoj kompoziciji i nastoji se približiti predmnijevanom originalu. Karte su imale brojeve od 1 do 78 i tako se nadovezivale na Etteilaovo uvjerenje prema kojemu su karte bile zapravo stranice drevne Thothove knjige.
Unatoč svojim nazivima i tvrdnjama stvaratelja, prvi „egipatski“ kompleti nisu potjecali iz drevne kulture niti su uvjerljivo odražavali egipatsku ikonografiju. Bez obzira na to, Etteillaovi kompleti su zanimljivi zbog toga što svoju simboliku crpe iz takvih izvora kao što su Knjiga stvaranja[4] i hermetičkih mitova o stvaranju svijeta sadržanih u knjizi Božanski Poimandrés Hermesa Trismegista.
Egipatski „utjecaj“ mnogo je vidljiviji u kasnijoj knjizi Les XXII lames hermetiques du tarot divinatoire (22 hermetičke stranice tarota za proricanje) R. Falconniera. Tu prvi put nalazimo slike koje zaista oponašaju egipatsku umjetnost. Slike je načinio M. O. Wegener na temelju podrobnih opisa stanovitog Francuza koji je pisao pod pseudonimom Paul Christian. On je 1863. godine izdao knjigu L’homme rouge des Toileries (Crveni čovjek iz Toileriesa). U djelu spominje susret Napoleona s nekim benediktinskim redovnikom, vlasnikom okultnog rukopisa, u kojem se nalazi podroban opis 78 simboličkih kuća sa slikovnim ključevima koji odgovaraju kompletu tarotskih karata, ali imaju egipatska imena i izgled. Isti takvi prikazi pojavljuju se u kasnijoj Christianovoj knjizi Histoire de la magie (Povijest magije) iz 1870. godine. Iako i Christian, poput Etteilla, u tumačenju tarota koristi razne izmišljene pričice, njegove spise su u vremenu rastućeg zanimanja za davninu i okultne nauke shvaćali ozbiljno. U svakom slučaju je pisac pozivao čitatelja da izreže 22 slike iz knjige i koristi ih prema naputku za tumačenje objavljenom u knjizi. Preostalih 56 karata nisu imale nikakvu ulogu u postupku tumačenja, pa ih zato nije u knjizi niti objavio.
1863. godina sljedeći je prijelomni datum u povijesti tzv. Egipatskog tarota. Iako povjesničari tarota uvrštavaju Etteillaeove komplete u tradiciju toga tarotskoga pravca, njegov pravi nastanak i današnji izgled u biti je utemeljen na prijedlozima Falconniera i Wegenera koji su bili mnogo bliži egipatskoj umjetnosti i utemeljeni na francuskoj okultnoj teoriji, prije svega onoj u Paula Christiana. Iako ne postoji ništa što bi uistinu dokazalo njihovo egipatsko podrijetlo, simbolika tih karata ima u sebi nešto doista sugestivno.
Danas možemo samo nagađati je li Christian sam načinio svoje prikaze, ili je svoje izmišljene pripovijesti stvorio preradom prikaza poznatih u tadašnjim okultističkim krugovima. Međutim, u njegovim knjigama možemo pronaći neke detalje koji se pojavljuju i u spisima njegova mnogo poznatijeg suvremenika Eliphasa Lévija (osobno ime Alphonse Louis Constant, 1810. – 1875.), velikog promicatelja tarota.
Lévi ne govori ništa o tome kako koristiti tarot. Zanima ga u prvome redu arhetipska struktura tarota, koja mu je poslužila za kategorizaciju tajnih naučavanja i obreda. Za razliku od Gébelina i Etteilla, koji su korijene tarota tražili u starome Egiptu, Lévi je u njemu vidio svetu i tajnu abecedu koju je židovskome narodu predao najstariji Kajinov sin Henok. U svojem djelu Dogma i obred visoke magije Lévi dosljedno povezuje Velike arkane sa 22 slova hebrejskoga alfabeta i s tropima kabalističkoga Stabla života. Lévi je među prvima skicirao usporedbu između tarota s napisa INRI (Isus Nazarećanin Kralj Židovski) na Kristovom križu. Vrijedi spomenuti i to da je slike konja zamijenio sfingama. Taj detalj je uskoro iskoristio i Christian. U svakom slučaju Lévijev je razrađeni simbolizam prokrčio sebi put u okultne „špilove“ koji su se uskoro pojavili, uključujući i one Falconnierove, Papusove, Wirthove ili A. E. Waitea.
Zahvaljujući de Gébelinu i Etteillau nastao je u 18. stoljeću nov val popularnosti i interesa za tarotske karte, kako igraće, tako i one gatalačke. Nastala je tzv. kanonska varijanta Marsejskog tarota, reproducirana ili imitirana u svim izdanjima toga kompleta karata. Taj je sustav bio prikladan za praktičan rad. Međutim, njegovi temelji su s vremenom zastarjeli. Tada je tarot doživio novu reformu. Court de Gébelin, koji se kretao u slobodnozidarskim krugovima, dao im je simboličko tumačenje u Cagliostrovom duhu. Etteilla je sa svoje strane razradio cijelu teoriju koja se snažno proširila u Francuskoj, ali i u drugim zemljama, čak i u Rusiji.
Na tragu Lévijeve koncepcije kabalističkog tarota nastavili su doktor Gérard Encausse (poznat kao Papus) a Arthur E. Waite. 1888. godine je stanoviti šarlatan Eli Star (pseudonim Eugena Jacoba) u svojoj knjizi Tajne horoskopa ponovo objavio tarot Courta de Gébelina povezujući Starije arkane sa znakovima horoskopa i planeta.
U Švicarskoj se na području poznavanja tarota istakao Oswald Wirth, slobodni zidar i član francuskog odjela Teozofskog društva, istodobno učenik i osobni tajnik poznatog francuskog maga markiza Stanislasa de Guaite. Upravo je Wirth likovno oblikovao motiv jarčeve glave u petokrakoj zvijezdi, što je jedan od simbola sotonizma. 1889. godine izdao je stotinu ručno izrađenih „špilova“ tarotskih karata i publikaciju Thothova knjiga. 22 arkane tarota predodređenih za korištenje posvećenika, prema nauku Stanislasa de Guaite. Ti Wirthovi kompleti iznimno su likovno uspjeli i do danas su vrlo omiljeni. Wirth je među prvima povezao tarot s I-chingom i uspješno spojio filozofske elemente obaju sustava. Osim toga nije smatrao pretjerano važnim pitanje podrijetla karata, jer su karte kao takve značajne same po sebi.
Upravo to Wirthovo načelo među prvima su shvatili članovi engleskoga okultnoga društva Hermetic Order of the Golden Dawn (Hermetički red Zlatna Zora), koji su iznjedrili svjetonazor prema kojemu nadolazeće Doba Vodenjaka treba zamijeniti Doba Ribe. Pri spomenu toga reda treba reći da je njegov nastanak usko povezan sa dvadeset godina starijim društvom Societas Rosicruziana in Anglia (Rozenkrojcersko društvo u Engleskoj), nastalim 1867. godine, koje se od ostalih okultnih društava razlikovalo u tome što je u svoje redove primalo masone koji su se smatrali kršćanima. 1880. godine je Societas Rosicruziana postala legalnim društvom koje se bavilo okultnim naučavanjima. Na tome temelju nastao je i Golden Dawn. Osnovali su ga član Societas Rosicruziane dr. William Wynn Westcott i stanovita gospođica Sprengle, koju je upoznao u Stuttgartu. Westcott je bio jedan od prvih priznavatelja pridonosa žena okultnim naučavanjima, i pri osnutku tajnoga društva ukinuo je klasično masonsko pravilo o nepripuštanju žena u udrugu. Upravo je sa suglasnošću Sprengleove osnovao novi red i odabrao dvojicu učenjaka koji su zajedno s njim postali prvim Majstorima Golden Dawna.
Zlatnoj Zori je prvi put u siječnju 1891. pristupio i otac modernoga tarota Arthur Edward Waite[5]. Poznat je prije svega kao sustvaratelj tarotskog kompleta koji je postao temeljem modernoga tumačenja karata i iz kojeg proizlazi većina suvremenih kompleta. Taj obrazovan čovjek i štovatelj okultnih nauka upotrijebio je u stvaranju kompleta staroegipatske simbole, ideje Eliphasa Lévija, dijelove srednjevjekovne kršćanske mistike te hebrejski alfabet i kabalu. Uz pomoć kolegice iz Golden Dawna, likovne umjetnice Pamele Coleman-Smith, kreirao je tarotski komplet koji je nakon mnogih poteškoća i sporova s nakladnikom Riderom izišao u prosincu 1909. kao Rider-Waiteov Tarot. Osim toga djela objavio je i mnoštvo knjiga i prijevoda, a bio je značajnom osobnošću nekolikih inicijatičkih društava.
Waite i Coleman-Smithova izdali su komplet tarotskih karata na kojima su prvi put u povijesti slikama ili crtežima opremljene i Male arkane, tj. sve karte od asa do desetke, što je znatno olakšalo njihovo intuitivno shvaćanje. Prošlo je više od stotinu godina od toga izdanja tarota koje je postalo najpopularnije na svijetu. Zajedno s kompletima proizišlim iz njega (drugim tarotskim „špilovima“ zasnovanim na istoj koncepciji ilustriranih arkana) danas čini pravac tzv. općeg tarota, kojeg koristi 90% svih gatalaca.
Jedan od najpoznatijih članova Golden Dawna bio je poznati britanski okultist, magičar i filozof Aleister Crowley, koji je također znatno pridonio povijesti tarota. 1942. godine (pet godina nakon ukidanja reda Golden Dawn) zajedno s umjetnicom lady Fridom Harris osmislio je vlastiti tarotski „špil“, koji je prema njemu dobio i ime. Crowley je između ostaloga bio poznat po iznimno neprijateljskom stajalištu prema kršćanstvu. U mladosti je bio član protestantske sekte Plymouth Brethren (Plimutska Braća), a nakon razočaranja njome postao je neprijateljem svega kršćanskog. Smatrao se Antikristom, Zvijeri iz biblijske knjige Otkrivenja, i smatrao zlokobni znak 666 svojim. Frida Harris je pod utjecajem droge u Crowleyjevom vrtu likovno oblikovala karte. Crowleyjev komplet trebao je biti enciklopedijom okultnih spoznaja svih vremena i naroda, ali je u biti utemeljen na kabali, koja je između svih zapadnjačkih okultnih naučavanja najpogodnija za prenošenje principa nadolazećega Novoga doba. Iako je Crowleyjev tarot „snažan instrument spoznaje sebe i svijeta“, teško ga je koristiti za jednostavno proricanje budućnosti ili gatanje. Crowleyjevi sljedbenici tvrde da bez dobre prethodne priprave taj tarotski komplet neće otkriti niti desetinu svojih tajni. Proučavanju Crowleyjeva tarotskog kompleta u svim se zemljama posvećuju posebni tečajevi i publikacije.
U drugoj polovini 20. stoljeća pojavio se niz derivata Crowleyjeva kompleta karata. Iako su bili jednostavniji i praktičniji za korištenje od prvobitnoga, u temeljima svih njih je kabala. Bez njenoga poznavanja nije moguće dovoljno prikladno protumačiti ishode proricanja. Osim njih se u posljednje vrijeme pojavio i velik broj igraćih karata koje se doduše zovu tarot, ali sadrže potpuno drukčije karte: Osho-Zen Tarot, Tarot Elemenata Gregory J. Bokouta, Aura-sóma Tarot, Tarot M. Bhuta a i. Broj karata u pojedinim kompletima se međusobno jako razlikuje, a same karte imaju značaj koji se ne podudara niti s jednim u tradicionalnim oblicima tarota. Naravno da je i njih moguće koristiti za gatanje, ali za to postoje posebna pravila i naputci.
Danas postoji više od 400 raznih kompleta tarotskih karata. Najpoznatiji i najrašireniji je već spominjani Waiteov tarot. Ta je vrsta najpristupačnija većini ljudi, ističe se iznimnom gustoćom i dosljednošću kompozicije simbola i motiva. Mnogi kažu da bez nje jedva da možemo uopće zamisliti moderno tumačenje tarotskih karata, jer je temelj današnjega tarota. Druga najomiljenija vrsta je Crowleyjev tarot, a ističe se snažnim simboličnim i alegorijskim karakterom. Treća najznačajnija vrsta je Marsejski tarot, koji uz karte iz razdoblja talijanske renesanse predstavlja najstariju tradiciju tarota. Značajan je i zato što su se upravo njime bavili mnogi predstavnici tradicionalne ezoterije, kao i istraživači simbola proizišli iz škole Carla Gustava Junga ili nadahnuti njime.
Tarot kao sredstvo okultne spoznaje
Promicatelji okultizma tvrde da je shvaćanje osnovnih zakona okultnih umijeća skriveno u dubinama kolektivnoga nesvjesnog. Ti su zakoni dio jedinstvene istine koju može spoznati svaki čovjek. Međutim, ta se istina ne može shvatiti sve do časa dok ne bude osvijetljena plamenom svijesti. O tome govori i natpis „Spoznaj sama sebe“, koji se nalazio iznad portala starih hramova kao što je bio slučaj i u poznatom Delfijskom proročištvu. Isus kaže: „Tražite kraljevstvo Božje u svojoj nutrini!“; prema tarotolozima je na to mislio Carl von Eckarthausen kad je tvrdio: „Beskonačnost koja se povećava postaje Ničim; bezbrojni krugovi kružnice se usredotočuju u jedino središte; to isto vrijedi i za tajne-beskonačni broj hijeroglifa i simbola služi kao ilustracija za jedinu istinu. Onaj koji to zna, pronašao je ključ za shvaćanje svega.“
Dubok simbolizam i originalna koncepcija učinili su tarot idealnim instrumentom za upoznavanje okultizma. Tarot prema riječima njegovih promicatelja možemo usporediti s pincetama pomoću kojih izvlačimo treščice; uz pomoć tarota pak izvlačimo spoznaju iz dubine nesvjesnog. Zbog ispravnog tumačenja tih simbola mora se čitatelj upoznati s elementima kabale. Krugovi, kako kažu okultisti, jesu deset sefiraha[6]. Njihova imena otisnuta su ispod njihovih brojeva, a to su ujedno brojevi aduta u tarotu-od Maga do Kola Sreće. Imena aduta objavljena su ispod odgovarajućeg sefiraha.
Simpatizeri tarota tvrde da su Europljani više od pet stoljeća koristili te karte za igru i predviđanje budućnosti, dok je u biti njihov pravi i jedini cilj sačuvati temelje tajnoga nauka. Mnogi smatraju godinu 1854. početkom istinskog preporoda tarota, jer je tada Lévi objavio Dogmu i ritual visoke magije, prvu knjigu iz cijele serije posvećene okultizmu, u kojoj je nazvao tarot „najvažnijim izvorom podataka“. Njegov utjecaj vidljiv je i u radovima poznate ruske teozofkinje madam H. Blavatske, probija se i u nauk francuske škole pod vodstvom Papusa, očigledan je i u radovima S. L. McGregora Mathersa, A. E. Waitea, Westcotta i njima sličnih. Na različite načine, osobito posredstvom djela Judge Thomasa Trowarda, ulazi i u pokret New Age. Utjecaj toga značajnog francuskog maga proširio se čak i na masonski Škotski red u SAD, i to putem djela Etika i dogme poznatog masona Alberta Pikea koji je gotovo doslovno prekopirao Lévijevu kultnu publikaciju.
Lévi je imao vrlo visoko mišljenje o tarotu. Proučavateljima okultizma ga je preporučao kao ključ ka svim tajnama. „Zatvorenik kojemu nije dopušteno čitanje“, tvrdio je, „koji smije koristiti samo komplet karata i ima ključ za njihovo tumačenje, uspjet će tijekom nekoliko godina savladati nauk o svemiru, otkrit će jedinstven sustav mišljenja i razvit će zadivljujuću govorničku vještinu.“
Osnovne teze tarotologije i kratko pojašnjenje njene simbolike
U starim kulturama Egipta, Sumera i Grčke misterije i znanost bile su neraskidivo povezane. Znanje koje zovemo tarot trebali su štititi svećenici koji bi ga predavali dalje putem obreda inicijacije. Rijetko kad bi ga zapisivali, da ga „nečiste ruke“ ne iskoriste za svoje ciljeve.
Drugim legendarnim izvorom tarota navodno su terafi ili terafimi, o kojima govori Lévi u svojoj knjizi: Zato što vjera u davnim vremenima nije dopuštala da se išta shvati kao plod slučajnosti, dobivali su odgovore od Providnosti ili orakul[7] tarota, kojeg su Židovi zvali teraf ili terafim…“ Prema Léviju je terafim predstavljao alfabet i orakul: „Knjiga vrijedna pozornosti, nadahnjujuća sve svete spise starih naroda (…) – najvažniji instrument proricanja koji se mogao koristiti s potpunim povjerenjem…
Tarot je dakle orakul u obliku karata, kojeg u današnjem obliku poznajemo tek od 16. stoljeća. Sastoji se od 78 karata podijeljenih u dvije podskupine: 22 karte sačinjava Veliku arkanu, a 56 Malu arkanu. Riječ arkana potječe od latinskog arcanum (ono što je sakriveno u škrinji – lat. arca). Karte Velikih arkana predstavljaju arhetipske, univerzalne misli, Male arkane pak utjelovljuju svakodnevne životne situacije, probleme i ljude. Karte Velikih arkana su bogato ilustrirane slikama koje potiču maštu, prepunim očiglednih ili prikrivenih simbola. Karte Malih arkana ponekad su samo u boji (karakterističnoj za svoj značaj), ili su na njima konkretne i jednostavne slike.
Mala arkana prethodi današnjim igraćim kartama i sastoji se od četiriju boja: palice (aduti), pehari (srca), mačevi (pik) i novčići (karo). Svaka boja obuhvaća četiri kartaške figure: kralja, kraljicu, viteza i paža – i desetak „boja“ od asa do desetka. Ove posljednje obično su ukrašene geometrijskim uzorkom koji je ponekad ukomponiran s crtežom koji ilustrira gatalački značaj karte. Dubok smisao tarota kao pomagala na putu posvećenja proizlazi iz metoda tumačenja prikladnih ne samo za gatanje, nego i za odgovore na pitanja samospoznaje. Preostali dio kompleta karata, odnosno Velika arkana, niz je simboličkih slika od kojih svaka ima broj i ime.
Okultisti i tarotolozi govore da je učenje, koje stoji iza tih simbola, imalo različite oblike, a indijske Vede da su njegovim najstarijim literarnim izrazom. Međutim, učenje je bilo poznato i prije nastanka Veda, a prenosili su ga usmeno s pokoljenja na pokoljenje znatno prije Veda. U određenom smislu se prema njima radi o „onoj istoj istinskoj kršćanskoj religiji koja je prema Svetomu Augustinu postojala oduvijek, ali kršćanskom se počela nazivati tek od Isusovih vremena.“ „To je“, tvrde dalje, „istina koju su naučavali rozenkrojceri, slobodni zidari, Velika škola i slična tajna društva.
Također postoji i u alkemističkoj i astrološkoj simbolici. To znači da tarot govori raznim jezicima i njegovi simboli su prepuni smisla za svakog učenika koji proučava drevne misterije neovisno o tome kakvim putevima se približava istini koja se nalazi u sjecištu svih putova. S jedne strane je simbolizam tarota toliko mnogostran da ga je nemoguće uvrstiti u određen okvir. S druge strane, on je simbolički alfabet prepun konkretne filozofije Izraela, prerađene simboličkim poopćavanjem kabale.“
Velika arkana u svojih 22 karte predstavlja slike dobro poznate iz mitova i drugih izvora. To je najvažniji dio tarota. Također daje okultni značaj dvadesetdvjema slovima hebrejske abecede, u skladu s Knjigom stvaranja (Sefer Jecira). To znači da se svaka karta povezuje s određenim slovom. Možemo to provjeriti zahvaljujući tomu što svaki adut ima vlastiti broj. Logično se može pretpostaviti da slijede jedan za drugim, u skladu sa svojim brojevima. Jedino što nije razvidno je položaj karte, koja s vremena na vrijeme nema broj, a najpoznatija je kao Nulta arkana.
Veliku arkanu navodno su načinili pojedini tzv. kršćanski kabalisti (Raimundus Lullus, Giovanni Pico della Mirandola, Johannes Reuchlin, Henrich Kuhnrath, Fludd ili Andreas) koji su jednostavno na 22 kartice izrezane iz papira unijeli nazive nebeskih sfera i njihove simbole. Shema nebeskih sfera je osobito razvidna u radu engleskog mislitelja i alkemičara Roberta Fludda Povijest makro-i mikrokozmosa (1617). Kasnije su Fluddovu shemu ipak malo promijenili (primjer: umjesto Boga su uvrstili đavla i slično).
U slučaju Male arkane tarotolozi predlažu da se posveti pozornost simbolizmu četiriju boja. One predstavljaju četiri svijeta ili plana bića, od kojih se prema kabalistima sastoji svemir. Svaki svijet je sa svojim osobinama mjestom u kojima prebiva čovjek koji objedinjuje dijelove ljudskoga ustroja i personificiran je kao jedna od životinja u proroštvima Ezekijela i Otkrivenju apostola Ivana. Svaka životinja predstavlja pak jedan od četiriju glavnih znakova zodijaka, a osim toga boja je simbol znaka i okultnog elementa kojemu pripada. U svakom od svjetova se pojavljuje deset brojeva odnosno sefiraha, emanacija nespoznatljivog Izvora svega bića, En-Sofa, beskonačnog božanstva neodređenih osobina. Prema kabali je En-Sof aktivni princip svemira i sve pojedinačne stvari predstavljaju emanaciju njegove sile. Svaki sefirah ima osobno ime i svaki od njih je temelj za osobnu objavu razuma.
Te emanacije izražene su u simbolici brojčanih karata Male arkane. Svaki dio predstavlja sefirah odnosno jedan od četvorih svjetova. Karte s figurama predstavljaju četiri principa ustrojstva čovjeka. Kraljevi predstavljaju duh, kraljice dušu, vitezovi se povezuju s odnosom prema astralnim tijelom, a paževi s fizičkim. Svaka skupina se sastoji od četiriju karata, zato što se svaki od tih principa očituje istodobno u sva četiri svijeta. To je bila općenita skica usklađenosti karata tarota s osnovnim postavkama kabale.
Malu arkanu možemo podijeliti prema bojama koje simboliziraju četiri elementa na palice (vatru), pehare (vodu), mačeve (zrak) i novčiće (zemlju). Simbolika palica i mačeva donosi određene neusklađenosti. Neke tarotske škole povezuju mačeve s elementom vatre a palice sa zrakom, dok druge škole naučavaju suprotno. U Bibliji vidimo mačeve u rukama anđela. Najčešće se radi o ognjenim mačevima, što govori o povezanosti s elementom vatre. Mač se dakle pojavljuje kao instrument borbe usporedno s elementom vatre, ali i kao nešto vrlo duhovno. Slično tomu u evokacijskoj magiji palica predstavlja volju maga, a mač predstavlja neograničenu moć njegove volje pa se smatra utjelovljenjem vatre, a palica ima nježniji zračni karakter.
Što se tiče odnosa između Male i Velike arkane, ne možemo jednoznačno odgovoriti na pitanje jesu li obje cjeline od početka bile dijelom istoga kompleta ili ne. Postoje određene naznake da je Mala arkana stigla u Europu u 14. stoljeću iz islamskog svijeta. Nije poznato kako se formirala, je li u početku bila samo komplet igraćih karata, ili su ih koristili kao orakul. Još manje znamo o podrijetlu karata Velike arkane koje su za tarotologe važnije. Izvjesno je da su se pojavile tek oko 1430. godine u talijanskom kompletu Visconti-Sforza tarotskih karata.
Zaključak
Mark Filipas piše da nam „pronalazak podrijetla egipatskih kompleta pomaže shvatiti korijene okultnog tarota…“ Međutim, ne smijemo zaboraviti da „su nastale stotine kompleta, a stotine drugih su nastali pod njihovim utjecajem.“ No, taj „nedostatak“ ne mijenja ništa na principima tarota. Radi se samo o različitim varijacijama koje su se povijesno prilagođavale zahtjevima vremena. A današnje vrijeme je dovoljno sinkretističko i pogodno za to da istoga časa nastanu deseci pa čak i stotine takvih varijacija i obrada. Međutim, problem ostaje i dalje isti, a mene problem iz kojeg raste zanimanje za tarot uči da čak i u najliberalnijom političkom uređenju i u najrazvijenijem društvu čovjek može biti krajnje neslobodan. Dovoljno je samo to da se dade iznutra zarobiti fatalizmom, mišljenjem da je sve predodređeno i pogrešnim informacijama. Plodovi toga stabla često su vrlo kiseli.
