Bio je u polusvjesnom stanju i stalno je tražio mamu. Kad god bih se približila njegovom krevetu čula sam ga kako govori: 'Mama, mama.' Mene je to toliko ganulo da sam u jednom trenutku došla do njega i rekla: 'Ja sam tvoja mama, a ti si moja ptičica.' Počela sam brinuti za njega. Recimo, imao je hladne noge pa sam mu od kuće nosila čarape...', ispričala je, između ostalog jedna od gospođa s kojom je Telegramova novinarka prošli tjedan intenzivno razgovarala.
“Kada spomenem da sam medicinska sestra na dječjoj onkologiji, obično krenu reakcije: ‘Ja to ne bih mogao raditi, ja sam preemotivna osoba, ne bih imao srca za to’ i tako dalje. S jedne strane se kao čovjek osjećam, neću reći povrijeđeno, ali nemam neku preveliku želju ljude razuvjeravati, jer teško je shvatiti zbog čega radim to što radim. Netko mora, i to s puno ljubavi, strpljenja i takta”, rekla je za Telegram medicinska sestra Marijana Kanceljak. Ona radi u Klinici za dječje bolesti, a uz nju smo razgovarali sa još pet sestara iz zagrebačkih bolnica. Uz Klaićevu, posjetili smo smo KBC Zagreb i KBC Sestre milosrdnice.
Marija Orlić Šumić, magistra sestrinstva, MNS
Pomoćnica Ravnatelja za sestrinstvo i glavna sestra KBC Zagreb
Bila sam mlada medicinska sestra, imala sam 25 godina, i radila sam četiri mjeseca na odjelu Intenzivne skrbi Klinike za neurologiju na Rebru. Sve mi je još uvijek bilo novo i teško. Prije toga radila sam tri godine u Njemačkoj, u privatnoj klinici na sasvim drugačijoj vrsti posla, na organizaciji prijema i otpusta pacijenata. Jednog dana u Intenzivnu jedinicu primili smo starijeg gospodina, u teškom stanju. Prijem je bio iz Hitne službe i nikoga nije bilo u pratnji bolesnika. Bio je star 70-ak godina. Nitko nije pitao za njega, nije bilo nikakvih podataka, bio je ostavljen i sam.
Bio je u polusvjesnom stanju i stalno je tražio mamu. Kad god bih se približila njegovom krevetu čula sam ga kako govori: “Mama, mama.” Mene je to toliko ganulo da sam u jednom trenutku došla do njega i rekla: “Ja sam tvoja mama, a ti si moja ptičica.” Počela sam intenzivno brinuti za njega. Donosila bih mu neku odjeću od kuće. Imao je, recimo, hladne noge pa sam mu nosila čarape. Vezala sam se za njega, više nego za druge bolesnike. Bilo mi je jako tužno što je sam i što nema nikoga.
‘Jedno jutro, nedjelja je bila, došla sam u dežurstvo. Kolegice su me zaustavile na vratima, i rekle ‘Umrla ti je ptičica.’ To mi je bilo strašno, taj trenutak pamtim i sada, bilo je kišno jesensko jutro. Sjetim se često u godinama što dolaze kišnog jutra i svoje ptičice, i znam da mi je on promijenio i obilježio život. Postala sam više osjetljivija na starije, napuštene i ostavljene ljude’, Marija Orlić Šumić
Tada sam sebi obećala da ću posebno štititi takve. Bilo je još teških trenutaka suočavanja sa smrću, i mladih ljudi. Sjećam ih se i sve ih pamtim po imenu. Dubravka iz Osijeka, Marin iz Pule, Đurđa iz Zagreba, i mnogi drugi.
Svi su oni utjecali na mene da postanem bolja, odgovornija osoba i da drugačije gledam na život. Kada sam 1991. postala glavna sestra bolnice, više nisam imala toliki doticaj s pacijentima, ali sam vrlo često dolazila u Intenzivnu jedinicu, nisam se mogla odvojiti od Intenzivne. Morala sam vidjeti ljude. I sada volim doći, uvijek mi je stresno, i ponovno se iz početka divim ljudima koji rade u svim našim Intenzivnim jedinicama, toliko stresan i odgovoran posao. Mislim da su sestre premalo plaćene za ono što rade. I poslije toliko godina mogu samo reći da medicinske sestre i tehničari koji rade u Intenzivnim jedinicama, mogu raditi bilo gdje.
Marijana Kanceljak, bacc.med.tech.
Glavna sestra hematologije pri Zavodu za onkologiju i hematoonkologiju, Klinike za dječje bolesti
Radni dan započinje ujutro kad s kolegicama iz noćne smjene ide primopredaja službe, gdje saznajemo što se događalo po noći. Zatim ide uzimanje krvi za analize koje su od ranije planirane. Ja kao glavna sestra odlazim u vizitu u kojoj se svakog pacijenta prolazi pojedanačno, od nalaza, do toga što je predviđeno za taj dan, koji su tekući problemi. Za to vrijeme sestre rade njegu pacijenata, daju mu jutarnju terapiju. Tada slijede i upiti roditelja koji borave na odjelu s djecom. Prematanje rana, briga za centralne venozne katetere, pacijente koji su u izolaciji zbog transplantacije matičnih stanica. Prođe vam dan da ste napravili puno toga. Moramo pružiti sigurnost i biti oslonac roditeljima i malom bolesniku.
Djeca imaju želje, htjeli bi vidjeti glumce, sportaše. Da samo znate koliko slavnih osoba dolazi kod nas, jer su to posebne dječje želje. Dječak bi, recimo, htio vidjeti svog psa. Naravno da ćemo izvesti to dijete, koje je u teškom stanju, da vidi svog psa. Ima i pacijenata koji se izliječe, kasnije ih godinama viđamo u dnevnoj bolnici. Prvo ih ne prepoznam, narasli su, imaju kosu, zdravu boju u obrazima. Prekrasni su, nasmijani i pozitivni. Sjećam se dječaka, imao je 16 godina kada je bio na odjelu, uvijek je bio pozitivan, fin i vrlo miran. Amputirana mu je desna ruka, visoko u ramenu, tako da ne može staviti nikakvu protezu.
On je to tako stoički odradio. Sada ima 19 godina, upisao je FER, jer si želi izraditi robotsku ruku koja bi mu to nadoknadila. Sva naša izlječena djeca imaju jasno zacrtan cilj, znaju što je dobro za njih, mnogo prije odrastu. Taj dječak se šali da mu je invaliditet magnet za cure, da je najposebniji. Naučio je svirati gitaru, samostalan je potpuno, nasmijan je i veseo ponosan na sebe i svoju obitelj. “Mislim da sam sretniji nego puno mojih vršnjaka u životu”, rekao mi je. Kada ih sretnem zdrave, nasmijane, uspješne, toliko sam ponosna, kao da je moje dijete postiglo ne znam što u životu. Takav je to osjećaj.
Sjećam se jednog dječaka, imao je osam godina i leukemiju. Bilo je to prije 15 godina, još sam bila mlada sestra. Bio je na kontinuiranoj morfijskoj terapiji, prema svim nalazima znalo se da je kraj blizu. To su znali i njegovi roditelji. Bili su tu 24 sata, nisu spavali noć i dan, bojali su se da će propustiti taj trenutak, odlazak svog djeteta. U rano jutro, mama je izašla nakratko iz bolnice. Dječak je umro dok je tata bio uz njega, ona se vratila u panici. “Otišao si. Zašto me nisi čekao?”, ridala je. Ukoliko roditelji žele mi se maknemo iz sobe, ali u mnogim slučajevima oni žele upravo suprotno. Stajala sam sa strane u sobi, djetetova majka me panično primila za ruku. “Gdje mi je on otišao? Gdje ćete ga sada staviti? Hoćete li mi pokriti dijete da mu ne bude hladno?”, pitala me.
Dok sam gutala knedle govorila sam joj da ne brine, sve će biti u redu. “Pokrit ćemo ga, neće mu biti hladno.” A znam gdje će ga odvesti, umro je i gotovo je. Muž ju je pokušavao odvojiti od djeteta, ona je ležala na njemu. Ljubila ga, 10 puta, jer je on tako htio. Oči su mi bile pune suza, bojala sam trepnuti da ne skliznu niz lice. Stajala sam i dalje i gledala majku kako posljednji put ljubi svog sina. Predamnom je bilo još pet, šest sati smjene, morala sam ostati čvrsta i stabilna. Ne možemo se i mi raspasti, mi tim roditeljima moramo pružiti sigurnost. Zatim se krenu zahvaljivati. “Hvala vam na svemu”, kazala mi je. I to je trenutak kada sam krenula pucati.
Majka se gubila, pitala hoće li doći ujutro da mu da doručak. Nakon toga smo ju otpravili. Mi nakon smrti bolesnika imamo fizičkog posla, moramo to dijete pripremiti, okupati, odraditi sve što treba. Tu su i ostali pacijenti. Hodala sam po odjelu i samo si govorila: ostani jaka, sve će biti u redu, ispuši se. Odradila sam smjenu do kraja, cijelo vrijeme u emocionalnoj kočnici. Mi sestre ovdje imamo običaj, kada se dogodi takva situacija, da se zatvorimo u jednu sobu i tamo si damo oduška. Ispušemo se jedna drugoj. Nakon toga se priberemo i nastavimo s poslom, ali na takve situacije nikad se ne naviknemo.
Ivana Komarica, bacc.med.tech.
Sestra na Odjelu onkološke kirurgije, KBC Sestre milosrdnice
Prvi doticaj sa smrti imala sam prije šest godina, još sam bila na stažu, pogodilo me. Hoću li se ja moći ikad pomiriti s time da mi je to sastavni dio posla? Koliko na dan mogu očekivati ovakvih stvari? Tješila sam se da će mi to s vremenom postati normalno, ali ne postane. Prije dva mjeseca dogodilo se na odjelu da je majka izgubila kćer, igrom slučaja djevojka je bila samo dvije godine starija od mene. Došla je kod nas nakon liječenja u drugim bolnicama. Imala je karcinom jajnika koji je metastazirao na cijeli abdomen. Ranije je prošla kemoterapiju, nije bilo uspješno. Kada je tek došla, izgledala je dobro, vitalno, imala je dugu crnu kosu, očuvanu kožu. Kako su prolazili dani, sve je više propadala. Njezina majka i suprug dolazili su stalno, bili su s njom 24 sata, podijelili su se.
Znali smo svi da je to terminalna faza, kraj je bio blizu. Samo razmišljaš: to nije danas, prošli smo današnji dan. Nama je bilo bitno da ju ne boli, dali bismo joj maksimalnu dozu analgetika. Kada bismo ju sanirali, to je ono što me najviše fasciniralo, ona nije pričala o svojoj bolesti. Nije pričala o tome da će vjerojatno sutra umrijeti. Govorila je o tome što je postigla u životu, što je radila, u čemu je bila dobra. Rekla je da je bila sretna, da je uživala, sve je bilo kako treba. I onda joj se dogodila bolest. Ostala je pozitivna, nije sebe žalila. To me osvijestilo.
Svi mi imamo i više nego si želimo priznati, a znamo se žaliti. Nađeš se u situaciji kad se netko tko je svjestan da umire ne žali na svoju bolest. Dva mjeseca je bila na odjelu. U njoj je bila tolika želja, borila se. I dalje je bila pozitivna i nasmijana. To jutro nije bilo njezinih. Kolegica i ja smo bile uz nju. Nakon tri dana došla je mi je njezina majka i pitala me je li njezina kćer rekla nešto u zadnjim trenucima. Vrtila sam film, je li stvarno nešto rekla što je bilo za prenijeti njezinoj mami, jesam li napravila sve s te strane. Ali djevojka pred kraj više nije bila svjesna.
Elzika Radić, dipl.med.tech.
Glavna sestra Klinike za kirurgiju KBC Sestre Milosrdnice
Nitko nije indiferentan prema smrti, ali posebno vas dirne smrt mladih ljudi. Naputak sestrama ovdje je da svakog pacijenta moraju gledati kao člana svoje familije. Posebno se sjećam jednog mladića, imao je 20 godina. Došao je k nama iz jedne dalmatinske bolnice, imao je karcinom testisa, a ovdje su ga premjestili zbog dodatnih pretraga. Idući dan zvala je njegova majka, sjećam se da je bila iz jednog sela u Dalmatinskoj zagori, nisu mogli doći s njim. Kasnije je zvala svaki dan i razgovarala s liječnicima. Njezin sin imao je sarkom, izrazito agresivan karcinom, koji jako brzo napreduje kod mladih ljudi. On je propadao iz dana u dan. Nalazi CT-a i magnetne rezonance pokazali su da je dobio metastaze na pluća. Gušio se, hvatao je zrak, drastično je izgubio na težini. Sve se to dogodilo u tjedan dana.
Dečko je cijelo vrijeme bio svjestan, tražio je pomoć, da mu olakšamo disanje ili bolove. Bilo mi je žao da je on ovdje u bolnici sam, bez obitelji. Vidjela sam da je kraj relativno blizu, radilo se o danima ili satima. Nazvala sam njegovu majku, predstavila se, rekla sam joj da mi je drago što ona zove svaki dan. No ako je ikako moguće, neka se organiziraju i neka ga dođu vidjeti. Njezinom sinu je lošije iz dana u dan, neka dođu razgovarati s liječnicima, jer pretpostavljam da neće dobro završiti. Gospođa je bila vrlo iznenađena, do tada nije shvaćala da je njezinom sinu vrlo loše. To su ljudi sa sela i možda nisu razumjeli stručnu terminologiju liječnika, vjerojatno su mislili otišao je u Zagreb, u KBC, tamo će ga izliječiti.
Rekla sam mladiću da će mu doći obitelj, on je bio presretan, jedva je čekao. Došli su tu istu večer, majka, otac i brat, stigli su oko 21 sat. Prije nego su ušli u njegovu sobu, majku sam savjetovala kako bi se trebali ponašati prema njemu. Moraju zadržati mirnoću, ohrabrivati ga, reći mu koliko ga vole i koliko im znači. Kad izađu iz sobe mogu plakati, pokazati šok, ali ne pred njime. Premjestili smo bolesnika koji je dijelio s njim sobu, tako da su bili s njim čitavu noć sami. Bili su uz njega, držali su ga za ruku, razgovarali s njim. Mladić je umro oko osam ujutro. Taj osjećaj kada je ta obitelj došla, kada su se zahvalili i rekli da im je presudno što su bili uz njega na kraju, to je nešto što je neprocjenjivo. Nisu bili svjesni da su te zadnje dane mogle provesti s njim toliko kvalitetno. Rekli su da si nikad ne bi oprostili da im je dijete umrlo, a da se nisu s njim oprostili.
Već 25 godina radim ovaj posao i to uglavnom s onkološkim bolesnicima. Kroz taj period jednostavno sam, kao i vjerujem svi moji kolege, stvorila jedan emocionalni zid. Nakon svih smrti koje sam doživjela na poslu, a sudjelovala sam i u ratu, u periodu od ’92. do ’95. kontinuirano su nam odjeli bili puni ranjenika. To su bili ljudi od 20 do 40 godina, a ratne rane su nešto prestrašno. Ispočetka dođete doma raplačete se, teško se priviknete na svakodnevni život, stalno vam je to u podsvijesti. Spontano mi je došlo do emocionalne blokade. Sada sebe zateknem da ne reagiram kao ostali ljudi. Na sprovodu, svi oko mene plaču, a meni suze ne idu na oči. Zid vam se stvori, postanete toliko čvrsti, ne doživljavate smrt više kao što laici doživljavaju.
Nada Herco, bacc.med.tech.
Glavna sestra Odjela za torakalnu i abdominalnu kirurgiju, KBC Sestre milosrdnice
Kad ode pacijent još je to tu s nama nekoliko dana. Razmišljaš o njemu, ne možeš to pustiti. Spominjemo ga, kao kad ti netko iz obitelji umre. Mi smo danonoćno uz pacijente, to postaje jedan obiteljski odnos. Stvara se veza između bolesnika i sestre i obrnuto, na neki način se vežu. Mi već možemo prepoznati kada dolazi do smrti, to se vidi. Po boji kože, lice kao da se ušilji, dolazi do pada tlaka i ostalih funkcija, bolesnik djeluje pospano i zbunjeno. Jednom me jedan mladi bolesnik, uz kojeg smo se svi vezali pitao: “A hoću li ja sada umrijeti?”
Ja sam mu morala lagati “Ma neeeećete vi sada umrijeti”, to mi je bilo najgore. Sjećam se i jedne mlade žene, imala je rak crijeva operirala se kod nas. Pacijenti kod nas, u pravilu kratko leže, nakon operacije desetak dana, zatim idu na druge odjele. No, iako je bila farmaceut, odbila je preporučenu kemoterapiju – nuspojave će biti preteške. Odlučila se za biljne preparate.
Brzo se vratila, u roku nekoliko mjeseci, s teškim komplikacijama. Mogli smo joj samo pružiti palijativnu skrb. Imala je nevjenčanog supruga, oboje su bili mlađi od 30 godina. Do danas se sjećam toga kako je strpljivo trpila bolove, trbuh joj je samo rastao, a mi nismo mogli ništa. Ležala je kod nas ni tri tjedna, prije nego je umrla. On je dolazio svakodnevno, bio je očajan, više smo ga tješili nego nju. Nekoliko dana prije smrti odlučio je da se vjenčaju, razgovarao je prvo s njom, a zatim s nama je li to moguće. Mi smo organizirali njihovo vjenčanje. Ispraznili smo liječničku sobu, prekrili stol dugačkim bijelim stolnjakom, donijele smo cvijeće, upalile svijeće. Došao je svećenik.
Htjele smo da bude kao u crkvi, što svečanije. Jedva smo ju dovezli s kolicima, bilo je to teško za gledati. Poslije smo im čestitali, šalili se da bismo mogli popiti šampanjac. To je bilo prije desetak godina, još uvijek se sjećam njenog imena i prezimena, njezinih crnih očiju i kratke crne kose. S vremenom sam primijetila da se drugi ljudi mnogo više živciraju oko, meni, nebitnih stvari. Tako je svejedno hoćeš li ići na ljetovanje ili ne, te materijalne sitnice, osim ako baš nije egzistencija ugrožena, ne bi čovjeka trebale brinuti. Kod mene postoji malo više jedan strah, za djecu i članove obitelji, za njihovo zdravlje. Znam dosta o bolestima, simptomima i znam što se sve može dogoditi, kakvi mogu biti završeci.
Višnja Kerman, prvostupnica sestrinstva
Glavna sestra Zavoda za pedijatrijsku gastroenterologiju, hepatologiju i poremećaje prehrane, Klinika za dječje bolesti
Iako po imenu tako ne zvuči, mi zbrinjavamo teške pacijente koji na odjelu znaju biti i po nekoliko godina. To su pacijenti s kratkim crijevom, najčešće male bebe. Najdraže mi je kada nam se javi mama, kako je naš mali pacijent krenuo u školu. Posebno sam se vezala uz jednu malu curicu, sada su joj tri godine. Rodila ju je mlada mama, koja je još i bila naša kolegica, bila je kod nas na praksi. Dobila je djevojčicu dok je još išla u srednju školu.
Djevojčica je nekoliko puta operirana, imala je kratko crijevo. Prošle godine je skinuta s parenteralne prehrane, to je intravenozna tekućina koja se daje putem centralnog katetera. I dalje je se redovito prati. Malena je prelijepa, prekrasna curica i svima nam je jako draga. Često nas naši pacijenti dođu posjetiti, ovo je njima kao drugi dom.
To konstantno gledanje male bolesne djece, i ja i svi mi, mislimo da nemamo s tim problema. No da odemo na neku psihoanalizu, mislim da bi se tu svašta dalo naći, poput prikrivenih depresija, anksioznosti. Obzirom na težinu obavljanja zadataka u okvirima uvjeta u kojima radimo te zbog težine stanja u kojem su naši mali bolesnici, postoji ogroman stres kod medicinskog osoblja. Ovdje ne smije biti grešaka. I zato je dosta ljudi s mog odjela otišlo. Prije toga radila sam u sanatoriju, tamo su uglavnom stariji ljudi koji su došli umrijeti u prilagođenoj okolini. Ovdje je borba da se to ne dogodi.
