Već na prvi pogled vidljiva je radost kojom ona zrači, a njezina energija kojom obavlja svakodnevne poslove skriva teškoće koje donosi bolest s kojom se budi i liježe. Multipla skleroza s kojom se suočila u svojim četrdesetim godinama zaustavila je na trenutak njezin užurbani ritam svakodnevnice. »Leteća časna«, kako su je zvala djeca zbog njezine brzine i lepršavosti, u jednom je trenutku ostala potpuno nepokretna s neizvjesnošću daljnjega ishoda bolesti. No, kako se kaže: »Kada ti Bog zatvori vrata, otvori ti prozor«, a taj prozor omogućava drugačiji pogled, drugačije aktivnosti i potpuno novu perspektivu života. Tako je bilo i kod s. Antonije Grubišić, piše Glas Koncila.
»Moja je obitelj ostala zatečena«
»Rođena sam u Hercegovini, u Posuškom Gracu, u katoličkoj obitelji u kojoj se rodilo dvanaestoro djece, a devetoro nas je ostalo živih. Kroz rat mi je jedan brat stradao. Sad nas je osmero živih, mama nam je umrla, a tata je živ. Kao mlada djevojka otišla sam raditi u Cavtat i tada sam upoznala redovničku zajednicu u kojoj sam sada. Upoznala sam je jer sam im nakon posla odlazila pomagati u svakodnevnim poslovima. I upravo na sv. Antu s. Kornelija Zorić, koja je studirala psihologiju i pedagogiju u Rimu, dolazila je pomoći sestrama za proslavu i uz rad smo puno pričale. I ona mi je iznenada rekla: ‘Ti si tako fina cura, ti bi mogla biti časna!’ Ostala sam iznenađena. To mi se činilo nemogućim jer sam bila živahna djevojčica i nikada o tome nisam razmišljala. No sjeme je već bilo zasijano, a da nisam toga bila ni svjesna. Promišljala sam o tome stalno i zaista jednoga dana čvrsto odlučila. Moram reći da je moja obitelj ostala zatečena mojom odlukom, nastao je ‘tajac’ i bez obzira na njihovo negodovanje, moja je odluka bila nepokolebljiva.
Od tada do danas prošle su 34 godine«, ističe sestra. U svojem redovništvu radila je različite župne poslove i bila po samostanima u Kanadi, Njemačkoj i Hrvatskoj. No kako kaže, njezin »let« odjednom se usporio. Počela je osjećati umor, trnule su joj i otkazivale noge i ruke, slabio vid. U Njemačkoj je obavila pretrage i zaključili su samo da ima problem s radom štitnjače. Vratila se u Hrvatsku 2010. godine u vrlo lošem stanju sa sumnjom da ima tumor na mozgu. Nakon pretraga potvrđeno je da ima multiplu sklerozu. »Imala sam nekoliko teških razdoblja pogoršanja bolesti u kojima sam bila potpuno nepokretna. Noge i ruke nisam osjećala kao dio svojega tijela. Glava funkcionira, ali tijelo otkazuje. I danas su mi utrnute djelomično ruke i noge tako da neke stvari radim ‘napamet’ pa zbog toga noge vučem i često padam ako tlo nije ravno. Zapravo, ta moja brzina je problem, još uvijek se nisam naviknula da moram funkcionirati drugačije. No nakon terapije koju primam mogu funkcionirati«, ističe.
Rad u palijativnom timu
Tijekom liječenja njezine liječnice prepoznale su njezin osjećaj za bolesne i nemoćne i ponudile joj da postane članica palijativnoga tima, a redovnička zajednica podržala ju je da, premda je oklijevala, da to prihvati. “Krenula sam među prvima na tečaj na CEPAMET-u. To je bio tečaj koji nikad ne ću zaboraviti. Različiti stručnjaci razmjenjivali su znanja i iskustva iz palijativne skrbi, a bili su uključeni i pacijenti. Puno smo naučili i još se više senzibilizirali za palijativnu skrb. Na kraju tečaja pisali smo esej u kojemu sam opisala svoje dojmove i napisala da bih željela raditi s djecom u palijativnoj skrbi. Na tom je predavanju bila i dr. Jasminka Stepan koja je govorila o dječjoj palijativi i jako je puno govorila i o duhovnosti.
Nedugo nakon toga bila sam hospitalizirana jer sam imala pogoršanje bolesti. Dr. Stepan me zamolila da se priključim u palijativni tim jer je svećenik koji je do tada bio u timu rekao da više psihički ne može. On je rekao da će sve pomoći što treba, ali više nije mogao gledati umiranja djece i patnje roditelja. Nisam mislila da ću to moći, ali doktorica me molila da dođem samo jedan dan pa da vidim. Ubrzo nakon tečaja postala sam duhovni asistent Klinike za onkologiju i u dječjoj bolnici u Klaićevoj. Od tada do danas, a ovo je već peta godina, u timu sam s njima. Ponedjeljkom posjećujem djecu na onkologiji, srijedom sve na klinici za onkologiju. Uskrsne i Božićne mise priređujem u obje bolnice i obiđem svaku sobu i svaki odjel, podijelim djeci sitnice«, navodi sestra.
»Ne tražim čudo!«
Zbog svoje bolesti ona redovito pohađa fizikalnu terapiju da bi smanjila posljedice bolesti i ojačala organizam. »Nakon fizikalne terapije perem i peglam rublje, a nakon ručka uzmem svoju torbu i u bolnicu. Umorna sam i često mi je jako loše, ali kad vidim njihove oči i kad mi kažu da me trebaju, zaboravim sve. Ovako se prisilim jer imam snažan motiv. Želja šalje u mozak snažne signale, a ti signali čine čuda. Kad bih za ovo dobivala novac, ne bih to činila. Kroz ovaj rad osjećam se blagoslovljenom.
Moram reći da je moj smijeh uvijek prisutan i on je moje najjače oružje protiv bolesti. I kad sam bila u najtežim situacijama, liječnice su mi rekle da sam uvijek imala smiješak u očima. Znali su mi govoriti da odem u svetišta i molim za zdravlje. Ja to ne želim! Ne tražim čudo! Bog je htio spustiti me dolje i ja to prihvaćam. Ne bih mogla pobijediti te sve teške situacije u životu da nisam vjerovala da je Bog mene htio iskušati.
Želim dati sve od sebe na ovom svijetu i pomoći onima koji pate. I to je moja snaga, to je čudo koje mene iscjeljuje. Da nema toga, već bih legla u krevet.« Osim toga navodi: »Zajednica je moja obitelj koja mi je podrška u svemu. Mogu reći da mi moja redovnička zajednica ‘daje krila’«, ponosno ističe redovnica.
»Moja je bolest manje važna«
Opisujući svoj boravak na odjelima, navodi: »Dođem popodne i znam ostati do devet, deset navečer, ovisno o potrebama. Svaki put djeci nešto donesem. Svako novo dijete koje dođe, a koje je iz vjerničke obitelji, dobije male krunice narukvice, ostala djeca nešto drugo. Te male narukvice izrađuju moje sestre u zajednici za djecu i ona koja su otišla na drugi svijet otišla su s tim krunicama na ruci. Ima djece čiji su roditelji ateisti i djeca nisu u vjeri, ali jako me vole i prihvaćaju. Prođem po sobama, popričam s djecom, dođe svećenik pa podijeli sakramente, ako treba ispovjede se. Poslije mise svećenik ode, a ja ostanem razgovarati s roditeljima i djecom. Dolazim i izvan rasporeda ako je potrebno.
Na primjer, prošli tjedan bile su dvije umiruće djevojčice Sara i Lorena. Dr. Stepan zvala me je da dođem. Bila sam jako umorna, vratila sam se iz hitne službe gdje su mi spaljivali žile u nosu, cijeli sam tjedan krvarila iz nosa. Doktorica mi je rekla da Sara ne će nikoga, samo mene. Došla sam u subotu i bila cijeli dan do 10 navečer. Lorena je otišla u nedjelju, a Sara u ponedjeljak. Sara je pet godina bila sa mnom, to je dijete koje je bilo dio mene. Isto tako, mala Lorena od 17 mjeseci kidala je slaninu i meni davala ‘da smo zajedno jače’. Teško je to gledati, ali želim biti uz njih i olakšati im te trenutke. Kad je dr. Stepan rekla da me djevojčice trebaju, zaboravila sam što je meni. Kad sam se vraćala iz bolnice kući u 10 sati navečer, sestra koja me je vidjela u kakvom sam stanju otišla u bolnicu rekla je: ‘Ne mogu vjerovati, ta djeca tebe stvarno dižu!’ I moram reći, zahvaljujući mojim doktoricama i sestrama u zajednici koje me podržavaju, moja bolest je toliko manje važna dok radim ovaj posao. Djeca koja me trebaju su motor koji me pokreće da ne stanem.«
Olakšati odlazak
Govoreći o svojem radu s djecom i roditeljima, s. Antonija navodi: »Kroz igru i razgovor s djecom može se puno učiniti da im se olakša patnja i da imaju više radosti i nade u teškim bolničkim danima. S djecom razgovaram, igramo se, družimo, razgovaramo o svemu, i o smrti. Djeca već od pete godine razumiju pojam smrti, a djeca na onkološkim odjelima dozrijevaju brže od vršnjaka, imaju potpuno drugačiji doživljaj svijeta i života. Sjećam se maloga dječaka Benjamina koji je umro na mojim rukama. Kazao je majci: ‘Mama, ja više ne ću živjeti ovdje, ja ću biti u Božjem vrtu’«, prisjeća se s. Antonija.
Osim toga, ona je podrška i roditeljima teško bolesne i umiruće djece koji prolaze svoje najteže i najbolnije trenutke. »Razgovaram s njima i kad vidim da je dijete već spremno za odlazak, pokušam ih pripremiti, jer iskustva pokazuju da i dijete teško odlazi kada se roditelji ne pomire i ne puste ga. Kad djetetu dolazi kraj, nastojim pripremiti roditelje da prihvate da dijete odlazi. I onoga trenutka kad to roditelji prihvate, kad se pomire da dijete više ne smije patiti, najčešće kažu: ‘Sad smo shvatili, moramo ga pustiti!’ Nikada ga ne će zaboraviti, ostaje teška rana, ali kad ga puste, dijete ode lakše. U tom slučaju važna je pomoć svećenika koji im može baš u tom dijelu pomoći. Naši svećenici koji posjećuju male pacijente zaista su velika podrška i roditeljima«, navodi s. Antonija Grubišić.
