Neke države su prednjačile kao npr. SAD i Italija. Do nas su karizmatska iskustva došla preko don Božidara Medvida i fra Josipa Marcelića koji su se s Obnovom upoznali u Italiji sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Iskustvo se širilo najviše u zagrebačkoj i splitskoj nadbiskupiji gdje je danas najveći broj zajednica čemu su doprinijeli i masovni seminari koji su se održavali od sredine devedesetih kojih desetak godina a na kojima se redovno okupljalo više tisuća vjernika.
KKO u brojkama
Iako ICCRS (međunarodna služba Katoličke karizmatske obnove i Vatikanu koja je osnovana s ciljem da kooordinira, potiče i ohrabruje karizmatike diljem svijeta) barata s ukupnim brojem od 120 milijuna karizmatika u cijelom svijetu, broj aktivnih članova je najvjerojatnije oko 20 milijuna što Obnovu još uvijek potvrđuje kao najmasovniji pokret u KC danas. Broj aktivnih članova u Hrvatskoj je od nekoliko stotina do ukupno najviše 2000 tisuće. Gotovo da bi se moglo reći – poražavajuće! Za takvo stanje postoji više tumačenja no najbliže je istini ono koje kaže da Crkva u Hrvata nije bila i još uvijek nije spremna za novost koja je tako mnogo puta bila potvrđena s najviših mjesta u Crkvi kao: ”zakonito dijete Katoličke crkve” (papa Ivana Pavao II) ili kao ”rijeka milosti” (papa Franjo) ali i radi mnogih krivih koraka karizmatskih lidera i njihovih slabosti. No, ovo prvo je ipak glavni razlog jer što znače krivi koraci i slabosti, kao da toga nemam u ostatku Crkve? Ima, ali kao da su karizmatici pod nekim posebnim povećalom, kao da su njihove slabosti i padovi veći i teži od onih koje čine ostali vjernici? Kao aktivan sudionik ovih gibanja već 30 godina i sa službom koja traje već 25 godina mogu reći da primjećujem velike pomake u karakternim crtama lidera. Kako to volim reći, prije dosta godina jedni smo drugima voljeli pokazivati ”duhovne mišiće”, no sada je drugačije, više priznajemo slabosti i potrebu da jedni drugima čuvamo leđa. Osim toga pojavljuju se mlade snage, mladi i talentirani ljudi kojima smo našim probojima otvorili vrata i sasvim sigurno umjesto njih preboljeli mnoge dječje bolesti od kojih oni ne moraju oboljeti.
Kakvi lideri i kakve zajednice želi Duh Sveti u vremenu koje je pred nama?
Statistički gledano, u karizmatskim zajednicama velika je fluktuacija ljudi. U prosjeku se članovi zadržavaju oko 4 godine, nakon toga ili ostaju negdje po strani ili se vraćaju u svoje župe i ondje preuzimaju neke službe (što je samo po sebi dobro). Tako je po cijelom svijetu pa i kod nas ali postavlja se pitanje, zašto ljudi odlaze, zašto napuštaju zajednicu u kojoj su doživjeli obraćenje, duhovni uzlet, ozdravljenje…? Uglavnom odgovor treba tražiti u prirodnoj dinamici duhovnog rasta kojoj zajednica nije mogla ponuditi novu razinu. To je ozbiljan problem koji ukazuje da vodstvo nije dovoljno educirano pa bi i na tome trebalo poraditi i to u dva smjera. Kao prvo, voditelji bi se trebali educirati a oni koji su izrazito sposobni trebali bi od zajednice biti uzdržavani kako ne bi morali raditi druge poslove već se potpuno posvetiti zajednici. U tom smislu neke zajednice u Hrvatskoj su učinile iskorake i plodovi se već vide. Na nekim pozicijama zajednice da bi napredovale moraju imati profesionalce, u prvom redu to su voditelji, učitelji i evangelizatori.
Ono što još zabrinjava jesu različite definicije zajednice te kako bi trebali izgledati susreti i uopće život među članovima. Tako imamo brojne ”karizmatske ” zajednice koje to uopće nisu jer ne razvijaju karizme ali niti socijalnu dimenziju zajednice. Često se potkradaju osobne vizije, kako radi neznanja i neupućenosti tako i radi osobnih ambicija voditelja. Uglavnom su nakon prvih uzleta takve zajednice osuđene na stagnaciju ili osipanje članstva sve do gašenja. Vizija zajednice kao duhovne obitelji u kojoj članovi ostaju vezani zavjetima do smrti pokazala se najproduktivnijom. Članovi ostaju i nakon početnog oduševljenja pa i onda kad nastupe problemi pa se zajednice ne osipaju već napreduju brojčano i u pomazanju.
Sve u svemu, kod nas je munjevit rast izostao ali nas ima. Za nadati se da će se s vremenom umnožiti i broj zajednica ali i broj svećenika koji podržavaju zajednice Obnove kao što to možemo vidjeti drugdje u svijetu. Svećenici su u zajednicama neizostavni kao oni koji podižu, usmjeravaju, opominju, kao oni koji mole za bolesne i pale, kao pastiri stada ali oni su i braća kojima treba zajednica u kojoj bi rasli, u kojoj bi mogli izreći svoje sumnje, strahove, nadanja te naići na bratsko razumijevanje i primiti molitvu za duhovni rast i službu.
Krenimo zajedno prema novom proljeću Crkve a 50. obljetnica KKO koju ćemo proslaviti s papom Franjom 2017. na Pedesetnicu, neka bude poticaj za usrdniji vapaj, više no do sada: Dođi Duše Sveti!
