Učinivši to, u pismu, koje je podijeljeno na internetu, ispovjedili su svu patnju i bol koju su osjećali kada su izgubili kćer.
U nastavku pročitajte sadržaj pisma Roberta i Maríje Victorije, izvorno objavljenog na blogu mimundoentrelineas, o životu izvan trbuha njihove malene kćerke Maríje Victorije te kako su je pripremili za odlazak na Nebo:
„Pišem vam ove retke puna osjećaja sramote i okružena tuđim osudama, znam da je politički nekorektno ovo što radim te da u današnjem svijetu nije prihvatljivo pokazati osjećaje. Međutim, osjećam potrebu da vam ispričam što smo proživjeli ovih dana jer u toj bolničkoj sobi nismo bili sami Robert i ja. Svi ste bili s nama. Moja vojska molitve.
Ne možete ni zamisliti količinu poruka i ljubavi koju smo primili u tim satima. Mobitel je zvonio noću i danju, dolazile su poruke kao što je „Nemoj misliti da spavamo, uz tebe smo“ i mnogi drugi koji nisu slali poruke su bili uz nas svojom neprestanom molitvom. Za nas su se molili i ljudi koje niti ne poznajemo.
Milost koju nam je Bog pokazao omogućivši nam da proživimo ove dane također trebamo podijeliti jer nije samo naša već i vaša, a to je razlog zbog kojeg sam se na kraju usudila pisati.
Kada su nam rekli da je María Victoria u lošem stanju, na svom sam profilu napisala: „Ne bojte se“. Nemojte misliti da sam bila hrabra, upravo suprotno, bila sam prestravljena onim što nam se sprema, a to je bio način da samu sebe podsjetim da se ne trebam bojati Božje volje. On je tražio mnogo od nas, ali me moja prijateljica neprekidno podsjećala kako „se Boga ne može nadmašiti u velikodušnosti te će ti vratiti mnogo više od onoga što traži od tebe.“
Jedna redovnica, bliska obiteljska prijateljica, mi je govorila: „Totoya, shvaćaš li da si četvero djece dovela na ovaj svijet, ali da ćeš ovaj put dijete dovesti u Nebo?“. Te sam riječi čuvala u srcu svih ovih mjeseci. Moja malena María Victoria bila je pozvana da bude rođena ravno u Vječni život. Kako je ne bismo ispratili s velikom ljubavlju u Vječnu sreću? To je moja zadaća majke i s ostalom djecom, da budu sretni i da odu na Nebo. Ovaj put je bilo drugačije jer sam znala da će ona dobiti vječnu nagradu u samo nekoliko minuta, bez borbe i patnje.
Tijekom 42 sata porođaja moja želja je bila da se rodi živa, da je možemo krstiti i pokloniti joj tisuće poljubaca i zagrljaja i reći joj koliko je volimo te da je volimo takvu kakva jest, s malim uhićima, stisnutim šakicama i bolesnim srcem.
Kada bi mogli birati tisuću puta, uvijek bi izabrali nju ma koliko god bolesna bila, takva je voljena od začeća.
Ti dugi sati bili su iznimno teški, ne toliko zbog fizičke boli već zbog one moralne. Od početka su nam liječnici dali do znanja da ih, s obzirom na to da ona ne može preživjeti, tijekom porođaja zanima samo jedna osoba, a to sam ja. Nisu htjeli riskirati moj život pa naša bucka nije imala šanse za opstanak. „Zar ne vidiš da druge imaju dva monitora, majčin i djetetov, a ti imaš samo jedan? To je zato što se kod drugih poroda brinemo za dvije osobe. Kako se kod tebe radi o posebnom slučaju, zabrinuti smo samo za tebe“. Bila je to tako jaka bol u duši, čuti te riječi u trenutku kada mi je svaki djelić moga tijela govorio kako je ona moj jedini prioritet. Kao majka sam prvo mislila na nju pa tek onda na sebe.
Dakle, tu ste došli svi vi, moja vojska molitve. Ja sam zaklopila oči i razmišljala kako ono što medicina ne može učiniti, može Božja milost.
Ne boj se Totoya, imaš vojsku koja se moli da ti se kći rodi živa, u to sam se uzdala i to mi je dalo snagu. Znala sam to iako medicina kaže kako su male šanse i zdravom dijetetu da preživi tako dug porod, a još su manje šanse da ga preživi naša Totoyita s tako bolesnim srcem. Osim toga, bila je okrenuta na zadak i morali su ju okrenuti kako bi bila u položaju glavom prema dolje, bio je to težak zahvat pri kojem je njeno srce moglo prestati kucati. Međutim, kada bi zatražili da čujemo monitor da vidimo je li još živa, odgovor je uvijek bio isti, lijepi zvuk kucajućeg srca, pjesma života. To je bila moja curica, moja prvakinja.
Tako mala, tako krhka, a tako snažna da nam je pokazivala da se želi roditi kako bi primila svu našu ljubav prije nego ode u Očeve ruke.
Došlo je vrijeme porođaja. Obavijestili smo svećenika kako bi se spustio u rađaonu i krstio ju. Svi smo bili tamo. Robert, kojeg danas volim više nego ikad, me držao za ruku, ni u jednom trenutku me nije ostavio samu, nije jeo, ni pio ni spavao. Liječnici, primalje, medicinske sestre, čuvari i, naravno, svećenik koji će našu bucku pretvoriti u Božju kćer. Dva tiskanja i naša princeza se rodila, mala, lijepa, krhka. Vrijedilo je.
Postavili su mi je na prsa a da još nisu odrezali pupčanu vrpcu. Tu ju je, na mojim prsima, umotanu u topao ručnik, obasutu Robertovim i mojim poljupcima primila krštenje od svećenika. Što smo proživjeli u tim trenutcima nemoguće je opisati riječima. Za mene kao da nije postojao strop, a nebo i zemlja su se spojili u tom kratkom trenutku. U rađaoni je bilo 18 ili 20 osoba te je vladala potpuna tišina. Lica su im odavala poštovanje, čuđenje i divljenje, bilo je to posve nadnaravno ozračje. Nikada nisam proživjela ništa slično i mislim da više nikad neću proživjeti nešto takvo. Sve je bilo obavijeno ljubavlju.
Moja je curica već bila Božja kći, a njezina se ljudska krhkost pretvorila u božansku snagu. Sada je zaista bila princeza, kći Kralja i Kraljice svemira. Naša Majka, koja je bila s Isusom podno križa, bila je i ondje s nama u tom trenutku. Kada je završio s krštenjem, svećenik nam je rekao: „U 20 godina svećenstva nisam nikada doživio ništa ljepše od ovoga što sam doživio večeras“.
Odveli su nas u drugu sobu u koju su pustili i našu djecu koja su željela upoznati i izljubiti svoju sestricu. Djelatnici bolnice nikada neće znati koliko smo im zahvalni. Ondje, okružena ljubavlju svih nas koji smo ju od prvog trenutka bodrili tokom njenog kratkog života, njezin djed, stričevi, rođakinja, roditelji i braća. Ostavila nas je kako bi otišla na Nebo. Prešla je iz mojih u ruke Djevice gdje će primiti najljepše poljupce i zagrljaje koje bi itko mogao poželjeti.
Sva patnja i bol koju može osjetiti srce roditelja koji su izgubili svoju kćer, bila je ublažena. Ta bol nije ostavila prazninu, očaj, pustoš ni ništavilo. Bila je to velika bol, najveća koju smo osjetili u životu, ali bila je spokojna, ispunjena mirom, prihvaćanjem, ljubavlju, nadom, srećom (iako bi ovaj podatak mogao zaprepastiti neke).
Imamo kćer u Nebu i Gospodin nam je dopustio da ju držimo za ruku do samog kraja. Svetac u obitelji. Naš svetac. Sveta María Victoria, a za našu obitelj sveta Totoyita.
U tom intimnom trenutku, prije nego li je otišla, nisam mogla zaboraviti na vas koji ste noću i danju bili uz nas. Dali smo joj misiju u Nebu. „Najdraža moja, imala si vojsku koja se molila da se rodiš, bili su cijelo vrijeme uz nas i sada ti, kada dođeš u Božje ruke, moraš dobro o njima govoriti, moliti se Isusu i Djevici za svakog od njih i njihove obitelji. Kao što je govorila Sveta Mala Terezija, trebaš svoju vječnost provesti čineći dobro na zemlji i slati nam kišu latica i ljepote. Moli se za svoje roditelje i braću, za svoje stričeve i rođake, kumove, bake i djedove, za nas koji smo te ludo voljeli, takvu kakva jesi, od trenutka tvog začeća.
Posebno ti povjeravam sve naše škole i njihove obitelji, koliko smo samo od njih toga besplatno primili!!! Povjeravam ti i sve vjerske zajednice koje su bile uz nas i sve one koji su nas imali u svojim molitvama. Daj najveći i najnježniji poljubac našoj dragoj Leleliti (mojoj majci), koja nas je odgojila i naučila da je ovaj život put prema Nebu. Sve joj dugujemo!!! Koliko sam ponosna što sam njena kći!!!
Moram priznati da su izvrsno s nama postupali u bolnici. S tolikom pažnjom i mjerama sigurnosti su nam davali lijekove kako nam ne bi otišla prije vremena. Čuvari, liječnici, primalje i medicinskie sestre koje smo upoznali bili su ispunjeni ljubavlju i profesionalnošću te su u svakom trenutku poštovali naše odluke znajući s kolikom je ljubavlju okruženo rođenje naše bucke. Svima ću vam biti vječno zahvalna i zauvijek ćete biti u našim molitvama. Najviše sam zahvalna ginekologinjama, koje su nam pomogle da dođe na svijet, i primalji Lauri, koja je bila poput anđela čuvara u posljednjim satima.
Cilj ovog pisma nije rasplakati vas niti potaknuti ljudsku sentimentalnost, koju mrzim. Ovo je dokaz da Božja milost mijenja naše živote i ispunjava nas ljubavlju i snagom u najtežim trenutcima. („Ne bojte se“, sveti Ivan Pavao II.)
Veliki zagrljaj i hvala što ste bili uz nas u svakom trenutku.
Robert i María Victoria.“
