Postoji mnoštvo puteva do Santiaga, no najduži i najzahtjevniji zove se Francuski put (Camino Francés) na koji se i uputila 35-godišnja Iva, inače profesorica engleskog i talijanskog jezika te voditeljica evenata. Netom nakon povratka, dok su joj još bolovi od hodanja polako jenjavali, ispričala je za Zadarski hr svoje dojmove, spoznaje i nova iskustva koja je tamo stekla.
-Oko Uskrsa na televiziji se prikazivao film 'Put' čija je glavna tematika Camino. Nakon odgledanog filma u meni se javio veliki nemir, nešto poput poziva da tamo moram otići. Kako sam vjernica, ali i velika ljubiteljica putovanja, shvatila sam da će to hodočašće ujediniti dvije stvari koje volim. Početkom lipnja kupila sam kartu, a krajem mjeseca krenula na put, opisuje Iva.
Unatoč komentarima bližnjih koji su je pokušavali odgovoriti, ona je odlučila putovati sama. I nije požalila, jer naglašava da je vrlo važno čitav put prijeći svjesno i upiti baš svaki trenutak.
-Krenula sam iz Francuske, točnije mjesta Saint Jean Pied de Port i već prvi dan prepješačila Pirineje. Ne čini se puno, tek 28 kilometara, ali usponi su veliki, a osjećaj nov, kaže Iva.
U prosjeku je hodala 30-ak kilometara dnevno, uglavnom sama jer svaki hodočasnik ima svoj tempo, a često i veliku potrebu za samoćom. Dok su se pred njenim očima izmjenjivala žitna polja, vinogradi i šume, u unutrašnjem svijetu također je vladala ljepota i mir.
-Kao da je putem sve više u meni nešto sjedalo na svoje mjesto. Dakako, bilo je i teških trenutaka samoće, no nisam ni u jednom trenu pomislila na odustajanje. Prijatelji koji su mi slali poruke iz Hrvatske dosta su me motivirali, a i na samom putu sam stekla vrlo kvalitetna prijateljsva, radosno govori Iva.
Na Caminu je neobavezno čavrljanje među hodočasnicima vrlo rijetko. Razgovara se o razlozima dolaska i vjeri. Zato se Ivi znalo dogoditi da dok hoda, razgovara s nekim, jedan drugome ispričaju čitave svoje živote, bez cenzure, zatim se nakon nekoliko kilometara oproste, svak ponovno krene u svom tempu i nikad se više ne vide. I tako gotovo svaki dan, poput malih psihoterapija na putu. Bol od hodanja je velika, bole kukovi i stopala, ramena od ruksaka, ali Iva je bol naučila ignorirati.
-Nekako otupiš na fizičku bol. Jedna sam od rijetkih koja je prošla bez ijednog žulja. Ali, priznajem, falilo mi je komfora, možda soba koja bi bila samo za mene, prisjeća se Iva prenoćišta za hodočasnike koje su po svim gradićima na putu.
Smještaj je jeftin, svega par eura, a u nekim prenoćištima zna biti i po 100 kreveta i svi tada spavaju zajedno u prostoriji.
-Jedne sam se noći u prenoćištu probudila jer sam osjetila da po meni nešto šeta. Upalila sam svjetlo na mobitelu i vidjela crne bube po sebi i po krevetu. Tipična ja bi počela vrištati, no ovoga puta sasvim sam mirno ustala ne probudivši nikoga, istresla svoje stvari, otuširala se i legla u drugi krevet, opisuje Iva mirnoću koju joj je Camino pružio.
Osim prirodnih ljepota, šarmantnih španjolskih sela i velikih gradova Pamplone, Burgosa i Leóna te druželjubivog lokalnog stanovništva, Camino mnogima pruža neopisivo duhovno iskustvo i proces samospoznaje.
-Iako se posljedice Camina osjete tek nakon nekog vremena, a ostaju čitav život u nama, jednu stvar sam shvatila dok sam još bila tamo, a to je poruka da se ne trebam toliko brinuti. Briga je suvišna. Sve će se već nekako riješiti i to onako kako je najbolje za nas, iako nam se možda tako na prvi pogled ne čini, govori Iva.
Sam dolazak u Santiago, nakon točno 799 prehodanih kilometara, vrlo je emotivna stvar. Kako se hodočasnička putovnica pečatira u svakom mjestu kroz koje se prolazi, po dolasku u Santiago nosi se na provjeru i dobiva se potvrda na latinskom jeziku o prijeđenim kilometrima. Zatim se odlazi u crkvu zagrliti kip sv. Jakova, pomoliti se i zahvaliti mu na putu koji je sretno prošao. Nakon toga slijedi misa za sve hodočasnike.
-Nevjerojatan put! Voljela bih svima reći da kada osjete poziv, da odu. Dirnut će vas iskustva i priče drugih ljudi, ali i vaša osobna hrabrost da toliko pješačite i da se suočite sa tišinom, oči u oči, zaključuje Iva.
