Djela onoga Krista iz čijeg se milosrdnog srca izvio uzdah: »Misereor turbae – Žao mi je naroda« (Mt 15,32). Onoga Krista u duši kojega je odsijevao onaj divni biser ljubavi prema bližnjemu. Nedostiživa priča o milosrdnosti Samaritanca! Onoga Krista koji govori: »Zaista vam kažem: što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.« (Mt 25,40). »I tko napoji jednoga od ovih malenih samo čašom hladne vode, jer je moj učenik, zaista vam kažem neće mu propasti plaća.« (Mt 10,42). Jest! Crkva s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo božanskog Samaritanca. Nju boli kad mora gledati svoju vlastitu djecu, braću i sestre Kristove po gradskim periferijama, po selima i gradovima naših pasivnih krajeva, kako se pate bez ogrjeva, bez odjeće, bez hrane. Crkvu to boli, jer trpe uda Kristova, članovi mističnog tijela Kristova.
Crkvu to boli, jer gleda u tome grubu povredu socijalne pravde, jer vidi kako se često plaštem lažne ljubavi nastoji prikriti golotinja ranjene socijalne pravednosti. I stoga propovijedajući svoju stoljetnu propovijed o Kristovoj ljubavi, dovikuje svima koji hoće da čuju njezin glas: »Prava kršćanska ljubav traži prije svega pravdu!« Ljubav, veli blage uspomene papa Pio XI. u enciklici »Divini Redemptoris«, ljubav ne bi bila ljubav, kad ne bi zadovoljila i pravdu. Ljubav koja uskraćuje radniku zasluženu plaću nije ljubav, nego isprazno ime i lažan lik ljubavi.
Zaista nije pravo, da radnik prima kao milostinju ono što mu pripada po pravu. Niti se može oteti dužnostima pravednosti malenim darovima milosrđa. Neka dakle svi: bilo pojedinci, bilo udruženja, bilo javne vlasti u ovom tjednu zimske pomoći najprije dobro ispitaju savjest o tom, kako su zadovoljili i kako zadovoljavaju obvezama socijalne pravde, i neka nikada ne kušaju tih strogih obaveza pravde zamijeniti nauzgrednim sporadičkim milostinjama Ali i u sasvim normalnim prilikama, kad je socijalna pravda zadovoljena, ljudska bijeda i nevolja još uvijek mora apelirati na ljubav!
Jer Bog, začetnik ljudske prirode, nije zamislio ljudskog pojedinca i ne dovodi ljude do društvenog života samo zaštitom prava, nego i potrebom ljubavi. I teško onoj zajednici, u kojoj više nema veza ljubavi, nego je sva bazirana na krutim vezama prava. Takva je zajednica nalik lešini koja će doskora pokazati svu grozotu raspadanja.
Stoga je Crkva, znajući onu Kristovu: »Siromahe ćete uvijek imati sa sobom.« (Mt 26,11), uvijek bila majkom sirota, majkom karitativne akcije. Kršćanstvo je, poput proljeća što kiti naša polja i livade bujnim cvijećem i zelenilom, izazvalo bezbroj djela Kristove ljubavi na svim područjima ljudskih nevolja i potreba.
Ali, Crkva se kod svega toga rukovodila i opet Kristovim duhom koji nam govori iz riječi: »Kada dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom,' kako to čine licemjeri da ih ljudi slave. Zaista vam kažem: primili su plaću svoju. A ti kada dijeliš milostinju, neka ne zna tvoja ljevica što čini tvoja desnica, da bude milostinja tvoja u tajnosti, i Otac tvoj, koji gleda u tajnosti, naplatit će ti.« (Mt 6,2ss.). No, iako se Crkva rukovodila tim duhom, to ipak samo neznalica ili nepoštenjak može nijekati da je Crkva vjekovima ne samo zborom nego još više tvorom sijala ljubav. Crkva je svoju karitativnu misiju vršila i vrši bez buke i reklame, ali savjesno i pošteno. Njezini kanali ne krivudaju i ne dovode do zastajkivanja i zavlačenja potrebne pomoći, već se drži one riječi: bis dat qui cito dat – dvostruko daje tko brzo daje.
Karitativna akcija Crkve nije nagrižena od plijesni korupcije da ta pomoć na putu procuri, te se izgubi u pijesku ne stigavši k cilju. I zato baš danas, gdje je mali čovjek izgubio već svako povjerenje u karitativnu inicijativu, baš danas Crkva može mnogo pomoći. To treba da zapamte u prvom redu oni, koji bi rado Crkvi oduzeli mogućnost karitativnog rada. Ljubav se ne da uhvatiti u paragrafe. Stoga je državni aparat manje podesan za karitativnu akciju, koju treba prepustiti privatnicima i Crkvi. Ali državna vlast ne smije, ako joj uistinu lebdi pred očima javno dobro, biti ravnodušna prema karitativnim akcijama, nego ih mora svim silama i sredstvima kojima raspolaže pomagati i podupirati.
U današnjim prilikama sastojat će se ta pomoć u prvom redu u tom, da stavi na raspolaganje potrebna prijevozna sredstva za hranu i ogrjev, i to toliko brže i više, što je koji kraj potrebniji brže i izdašnije pomoći. To traži od državne vlasti pravednost, iustitia distributiva. Pozdravljajući dakle hvalevrijednu akciju zimske pomoći, usuđujem se izraziti nadu, da će ta akcija naići svuda, pa i kod javnih vlasti, na potrebno velikodušno razumijevanje.
Budimo uvjereni svi: i pojedinci i udruženja i državne vlasti, da se radi o svetoj dužnosti prema bližnjemu, za koju ćemo Vječnome Sucu polagati račun prema riječima apostola: »Omnes enim stabimus ante tribuna! Christi – Jer ćemo svi doći pred sud Božji!« (Rim 14,10). A na tom će sudu izricati pravorijek vječna ljubav po zakonu pravde i ljubavi: »Dođite blagoslovljeni Oca moga i naslijedite kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta; jer sam ogladnio i nahranili ste me, ožednio i napojili ste me, bio sam gost i primili ste me na konak; gol i obukli me, u tamnici bijah i pohodili ste me… Zaista kažem vam, što ste god učinili jednom od ove moje braće, meni ste učinili!« (Mt 25,34ss.). To je zakon Isusa Krista, od kojeg ljepšeg nitko nije dao, niti će ikada dati.
Govor bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom radiju o kršćanskim dužnostima pomoći bližnjemu u nevolji, 3. siječnja 1941. kada ga je Akcioni odbor za zimsku pomoć Kraljevine Jugoslavije zamolio da kao predstavnik Katoličke Crkve uputi nekoliko riječi putem radija o kršćanskim dužnostima pomoći svojim bližnjima u nevolji.
Katolički list, br. 2. (1941.), 13.–14.
