Zbog njih je prije šesto godina i nastao manastir. Podzemni labirinti prostiru se na kilometre i kilometre ispod crkava, ćelija, vrtova i polja. U njima su nekoć davno živjeli prvi monasi na ovome području. Ispod zemlje su izgradili crkve, ovdje su,prema drevnomu biblijskom običaju, čuvali u pješčanim nišama pokojnu braću. Tek kasnije, kada se broj monaha povećao, počeo se manastir graditi i na površini.
Još u tim drevnim vremenima špilje su počeli nazivati „bogom sazdane“. Taj naziv nije povezan s prirodnim nastankom špilja (na koncu, sami su monasi značajno proširili ogranke podzemnih hodnika), već s time što se primjetilo da tijela pokojnih, kada se donesu u špilje, odmah prestanu širiti zadah mrtvoga tijela.
Photo: WikiVisually
U špiljama je do danas sahranjeno više od četrnaest tisuća ljudi monaha, pečorskih stanovnika, vojnika koji su šititili manastir za vrijeme srednjovjekovnih neprijateljskih navala. Lijesovi se ovdje ne zakapaju, već se jednostavno slažu jedan na drugi u nišama i špiljama. Posjetitelji koji se sa svijećama u ruci provlače po dugačkim labirintima svaki se put iznenade svježinom i čistoćom špiljskoga zraka.
Postoji jedna stara crkvena pjesma koja u prijevoda crkvenoslavenskoga kaže: „Ako Bog hoće, pokorit će se i zakoni prirode.“ Posjetitelji koji nisu vjernici u čudu napuštaju špilje, ali ipak odbijaju povjerovati vlastitim očima ili, točnije, vlastitom njuhu. Onima koji su među njima obrazovaniji ne preostaje ništa nego da dubokoumno citiraju: “Moj Horacije, ima više stvari negna zemlji i na nebesima no što se i sanja u vašoj filozofiji.“
Uz to podzemlje vezano još mnoštvo priča. Jedna od skorašnjih dogodila se 1995. godine kada je u Pečoru došao Boris Nikolajevič Jeljcin. U obilazak špilja i manastira poveo ga je, naravno, blagajnik arhimandrit natanail. Mršav, sijed, u iznošenim cipelama i šupljikavoj mantiji, osvjetljavajući put svijećom, vodio je glavu države i njegovu svitu po špiljama.
Boris Nikolajevič na kraju je shvatio da se događa nešto neshvaljivo pa se naglas začudio kako to da se tu ne osjeća zadah raspadanja, iako lijesovi s pokojnicima stoje u nišama tako da ih je čak moguće rukom dotaknuti. Otac Natanail objasnio je Presjiku:
– To je čudo Božje.
Razgledavanje se nastavilo. No nakon nekoga vremena Boris Nikolajevič je u nedoumici ponovio isto pitanje.
-Tako je Gospod redio – opet je kratko odgovorio otac otac Natanail.
Prošlo je nekoliko minuta i Predsjednik je na izlazu iz špilja šapnuo starcu:
– Oče, otkrijte mi tajnu – čime ih mažete?
– Borise Nikolajeviču, – odgovorio je tada otac arhimandrit – postoji li među vašom pratnjom netko od koga se širi vonj?
-Naravno da ne!
-Zar mislite da se od nekoga tko je u pratnji Cara nebeskoga smije širiti loš zadah?
Kažu da je Boris Nikolajevič tim odgovorom bio u potpunosti zadovoljan.
U vrijeme službenog ateizma, kao i danas, mnogi su pokušali ili pokušavaju barem donekle objasniti to tajanstveno svojstvo pečorskih špilja. Što sve nisu smislili! Počevši od fantastične ideje koja je pala na pamet Borisu Nikolajeviču Jeljcinu – da monasi svakodnevno mažu miomirisima četrnaest tisuća pokojnika pa sve do hipoteze o jedinstvenim osobama sastava tla, koji tobože apsorbira svaki miris. Ta posljednja verzija uvijek je bila najpopularija. U sovjetsko vrijeme obično su o njoj trubili pred turistima. Stari su monasi pričali kako je veliki starješina ppskovsko-šečerskoga manastira, arhimandrit Alipije, kada bi ga dopalo da po špiljama vodi delegaciju visokorangiranih sovjetskih djelatnika, svaki put sa sobom nosio maramicu obilno natopljenu kolonjskom vodom. Kada bi posjetitleji počeli važno raspravljati o sastavu tla njegovu svojstvu apsorpcije mirisa, otac Alipije bi im bez oklijevokolišanja gurnuo pod nos svoju maramicu natopljenu jakim sovjetskim parfemom. Također bi im obratio pažnju na miris cvijeća što se širio iz vaza postavljenih pored grobova štovanih svetstaraca.
–I što sad, pitao bi – ne želite prihvatiti da barem nešto u ovome životu ne razumijete? A kada biste bili prisutni u trenutku kada špilje unose pokojnika i kada svaki put odjednom potpuno nestane zadah truljenja, što biste onda rekli? Valjda biste opet nešto izmislili?
Špilje se prostiru na kilometre i nitko i manastiru ne zna kolika im je dužina, pa čak ni starješina. Pretpostavljali smo da to znaju jedino otac Natanail i arhimadnrit Serafim, koji je najdulje manastiru. Jednom su se prilikom moji tada još sasvim mladi prijatelji, jeromonasi, Rafail i Nikita, dočepali ključeva staroga monaškoga groblja. U tome dijelu špiljksoga labirinta nije se sahranjivalo od 1700. Godine pa je prolaz u njega bio zatvoren željeznom ogradom. Osvjetljujući šut jednom svijećom monasi su išli ispod niskih svodova znatiželjno promatrajući sve oko sebe. Zdesna i slijevaležali su prastari raspadnuti otvoreni lijesovi, u kakvima se sahranjivalo još za vrijemestare Rusije. U njima su se žutjele kosti manastirske braće, predhodnika oca Nikite i oca Rafaila. Nakon nekoga vremena oci lovci nabasaše na potpuno očuvan zatvoreni lijes. Znatiželja je prevladala, monasi su kleknuli i pažljivo podigli teški poklopac.
Pred njima je ležao iguman. Tijelo mu je bilo sačuvano u cijelosti, a prsti boje voska stiskali su na grudima velik izrezbaren drveni križ. Samo mu je lice iz nepoznatog razloga bilo zeleno. Kada su nakon šoka došli k sebi, jeromonasi su shvatili da je uzrok tako čudne pojavee, zapravo, raspadnuti veo zelene boje koji je prema drevnom običaju prekrivao lice umrlog svećenika. Tijekom stoljeća tkanina se pretvorila u prašinu.
Jedan od monaha puhnuo je i zeleni se oblak vinuo u zrak, a prd očima prijatelja otkrilo se lice starca, u cijelosti sačuvan. Izgledao je kao da će svakoga časa otvoriti oči i strogo pogledati znatiželjen monahe koji su se drznuli nrušiti njegov sveti pokoj. Kada su jeromansi postali svjesni da pred njima leže neraspadnute moći svijetu nepoznata sveca, toliko su se uplašili svoje drskosti da su smjesta zatvorili poklopac lijesa i odmaglili u svoje dvadeseto stoljeće.
Kada bi iskrsnuli ozbiljni problemi, mi iskušenici često smo odlazili u špilje da velike isposnike molimo z a pomoć. Kleknuvši bismo, dodirujući rukom lijes, molili stace za pomoć i pouku. A pomoć je dolazila brzo. Svojim molbama posebno smo dosađivali starcu Simenou koji je umro 1960. Godine, a nedavno je proglašen svetim, te velikome starješini arhimandritu Alipiju. Obraćali smo se i drugim starcima koji su jedan za drugim poslije muka zemaljskoga života dušom odlazili k Bogu, a tijelom u špilje.
Tek je u dvadesetom stoljeću otkrivena još jedna značajna razlika i posebna misija pskovsko-pečerskoga manastira.
Trojstvena lavra svetoga Sergeja, optinski manastir., kijevsko-pečerska lavra, Solovski, Valaam i Sarov proslavljeeni su ne samo u Rusiji. Već i u ćitavu kršćanskome svijetu. A pskovska Pečora ostala je tijekom stoljeća provincijaska monaška zajednica.
Međutim, poslijeratnih godina, kada se Crkva počela oporavljati nakona razaranja za vrijeme Revolucije, neočekivano se otkrilo da je taj zabitni manastir Bog odabrao za posebno i veliko poslanje.
Najednom se ispostavilo da je upravo u psovskoj Pečori jedini manastir na prostoru cijele Rusije kojie se nikada, čak ni u sovjetsko vrijeme, nije zatvarao, prema tome, jedini manastir kji je očuvao dragocijeni kontinuitet monaškoga života. Do 1940. Godine manastir se nalazio na teritoriju Estonije, a poslije pripojenja toga području Sovjetskome savezu boljševici se jnostavno nisu mogli pozabaviti njime jer je počeo rat. Kasnije, za vrijeme Hruščovljevih progona Crkve, veliki starješina Alipije znao je suprostaviti se gigantskome državnom e aparatu i nije dopustio zatvaranje zajednice.
To što se u manastiru očuvala neprekinuta duhovna baština od neprocjenjiva je značaja. Nije slučajno da je baš ovdje u Pečroi, za vrijeme svojetskih pedesetih godina bilo bnovljeno staraštvo – jedna od najljpših tajani Ruske crkve.
Izvor: magnifikat.hr/knjiga “Nesveti sveti i druge priče”
