Film Neplanirano (Unplanned), koji se temelji na autobiografskoj priči Abby Johnson koja se kao zaposlenica klinike Planned Parenthooda suočila s bolnom istinom o abortusu, unatoč cenzuri, podmetanjima i bojkotu s kojim se film susreo iznenadio je filmsku industriju i zaradio 6 milijuna dolara u prvom vikendu prikazivanja, donosi Narod.hr.
Što je Abby ispričala u videu pročitajte u nastavku:
“Onoga dana kada sam prisustvovala pobačaju pomoću ultrazvuka nisam znala da će to biti vrlo važan dan. Izgledao je kao naš uobičajeni dan. Taj dan nam je u posjet došao vanjski suradnik koji izvodi pobačaje. Bio je na probnom radu da vidimo hoćemo li ga uzeti za stalno. On ima privatnu ordinaciju, gdje radi sa svojom ženom. Nekoliko tjedana ranije, u razgovoru mi je spomenuo da on vrši drugačiju vrstu pobačaja, koji se izvodi pomoću ultrazvuka.
Nisam to nikada ranije vidjela. Jako me zanimalo kakav je to zahvat jer je to, prema njegovim riječima, najsigurnija vrsta pobačaja za ženu jer omogućuje prikaz onoga što se događa u maternici. Ja sam tijekom zahvata držala ultrazvučnu sondu na ženinom trbuhu, kako bi on mogao gledati u ekran i dijete dok izvodi pobačaj. Sjećam se da sam stavila sondu na ženin trbuh i pogledala u ekran. Ugledala sam savršeno oblikovani profil djeteta na ekranu, od glave do pete. Izmjerili su duljinu njegova tijela i zaključili da je staro 13 tjedana. Sjećam se da sam u tom trenutku prvo pomislila da ta slika na ultrazvuku izgleda baš poput slike moje kćeri Grace u 12. tjednu trudnoće. Izgledale su vrlo slično. Osjetila sam grč u želucu i pomislila kako to neće biti dobro poučno iskustvo kakvom sam se nadala.
Liječnik je započeo zahvat. Vidjela sam cjevčicu, instrument nalik slamci, koji se pričvršćuje na uređaj za sukciju, u ženinoj maternici. To me začudilo jer nisam to nikada prije vidjela. Cjevčica je počela dodirivati dijete sa strane i ništa se nije događalo. Žene postavljaju mnogo pitanja kada žele napraviti pobačaj. Jedno od možda najčešćih pitanja je: „Hoće li moje dijete to osjetiti?“ Šablonski odgovor koji Planned Parenthood daje na to pitanje je: „Ne, fetus nema razvijena osjetila do 28. tjedna trudnoće“. Bio je to šablonski odgovor koji sam ja stalno ponavljala stotinama žena. To je bio odgovor koji sam neprestano ponavljala u sebi dok sam to gledala.
Razmišljajući o tom odgovoru, odjednom sam opazila da se dijete malo trznulo. Izgledalo je kao da se dijete izmiče cjevčici. Djetetu se to nije sviđalo i htjelo se što dalje odmaknuti. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Shvatila sam da je sve ono što mi je rečeno bila laž. Razmišljala sam o tome koje su mi još laži rečene i u koje sam još laži vjerovala. Gledala sam sve to u užasu. Nisam željela gledati, no nisam mogla ni prestati. Žena na operacijskom stolu bila je vrlo uzrujana. Boljelo ju je i ja sam je htjela utješiti, no nisam mogla maknuti pogled s ekrana. Liječnik je zamolio sestru da uključi uređaj za sukciju. Uključila ga je i sa svakim okretajem te cjevčice vidjela sam kako se djetetovo tijelo migolji i okreće. Nisam mogla vjerovati svojim očima.
Za nekoliko trenutaka ekran je postao crn i sve je bilo gotovo. Pomislila sam: „To je to“. To je izbor. To je ono za što sam se borila osam godina. Razmišljala sam o svim onim ženama kojima sam nesvjesno lagala. Nisam im htjela lagati kada su me ispitivale osjeća li njihovo dijete bol. Pitam se što bi bilo da su znale istinu. Što bi bilo da sam ja znala istinu? Da su te žene znale istinu, bi li donijele drugačiju odluku? Bilo im je stalo do toga. One su tražile objašnjenje, a ja sam im lagala u lice. Ne mogu prestati razmišljati o tome što bi bilo da su znale istinu. Što bi bilo da mnogi ljudi u našem društvu zapravo znaju istinu o pobačaju i o tome što „izbor“ čini nerođenoj djeci?”
