Skupno odrješenje, bez pojedinačne ispovijedi, vrlo je rijedak čin koji se primjenjuje samo u izuzetno teškim okolnostima, u slučaju neposredne smrti ili kada vojnici idu u boj. U trenucima kada se svi suočavaju sa smrću i fizički je nemoguća pojedinačna ispovijed grijeha. Mons. Silva, koji je protivan laganoj upotrebi skupnog odrješenja, tijekom nuklearne opasnosti 13. siječnja ove godine je prvi puta primijenio tu mogućnost. „Nisam pristalica skupnog odrješenja, ali u tom trenutku bio je prikladan čin“, izjavio je biskup za Hawaii Catholic Herald, biskupijske dnevne novine, a o tom događaju pisao je katolički portal La bussola quotidiana.
Poruka na mobitelu
Kao i svi ostali stanovnici Havaja 13. siječnja ove godine u 8:07 h i biskup je primio na svom mobilnom telefonu poruku: „Neposredna opasnost od balističkih raketa na Havaje. Potražite žurno sklonište. Ovo nije vježba.“ Mons. Silva je bio u svojoj rezidenciji u Biskupijskom centru Svetog Stjepana u Kaneoheu. Prvo što je pomislio bilo je upozoriti svećenika koji mu je bio u posjetu na opasnost, kucajući na njegova vrata, ali nije bilo odgovora. Potom je požurio u obližnju crkvu gdje su se na misi okupili kandidati za trajne đakone sa ženama i formatorima, sveukupno 45 osoba. Misnik, otac Mark Gantley upravo je dijelio pričest.
„Kako mogu biti koristan u ovom trenutku“, upitao se je biskup Larry Silva. Uzbuna je vjerodostojna. Raketi ispaljenoj iz Sjeverne Koreje treba od 10 do 15 minuta da stigne do Havaja.
Već je veliki dio toga vremena istekao dok je biskup stigao do crkve. Nitko se u crkvi nije obazirao na ono što se „događa“. Misnik je nastavio s misom, usprkos što mu je ravnatelj programa za formaciju đakona pokazao poruku s uzbunom. Što učiniti u tim trenucima kada nema ni vremena ni skloništa pri ruci? Mons. Silva ne imajući vremena ni staviti štolu podijelio je svima skupno odrješenje. Kratko je svima objasnio u čemu se sastoji obred i nakon toga izgovorio je riječi skupnog odrješenja za tu skupinu.
Pomirbeni učinak
„Mnogi su se uplašili, jedna žena je plakala“, prisjeća se otac Gantley za lokalni dnevnik. No, kako je objasnila Eva Andrade, jedan od formatora, odrješenje je imalo „jedno od najdjelotvornih pomirbenih učinka ikad viđenih“. „U trenutku kada uistinu ne znaš prijeti li ti neposredna smrt srce traži oproštenje.“
Prema riječima Johna Coughlina, voditelja programa formacije, obred je „imao nevjerojatni učinak smirenja za sve“.
„U tom trenutku, sve se promijenilo, sve je došlo na svoje mjesto, mogla se osjetiti prisutnost Boga na tom mjestu“, nastavlja Andrade.
Lažna uzbuna, ali važna vježba
Znamo kako je završila ova priča. Nakon 38 minuta ustanovilo se da je uzbuna bila lažna, radilo se je o velikoj pogrješki Agencije za upravljanje opasnostima Havaja. Za sve građane Havaja bila je to vježba kako se odnosi prema smrti. Bila je to i vježba za biskupa koji se pokazao korisnim na jedini moguć način u onom trenutku: spašavajući duše!
S obzirom da smo svi jako naučeni misliti kako spasiti tijelo, jednostavni čin mons. Silva zasigurno će pobuditi prijepore. Tim više što se i u crkvenom okružju sve manje govori o posljednjim stvarima: smrti, posljednjem sudu, paklu i raju. Mnogi će se upitati što je mogao učiniti da bi bio još korisniji: možda pomoći majkama i djeci, tražiti za ljude sklonište, pomoći ranjenima…
Čut ćemo svašta, no havajski biskup je mislio na posljednje stvari kao izuzetno stvarne. Izvršio je djelo ljubavi izvanredne ljepote, misleći na posljednji sud, koji je u onom trenutku izgledao neposredno stvaran.
Što je skupno odrješenje?
Skupno odrješenje je izvanredni oblik odrješenja koji se primjenjuje u prigodama u kojima spas duša zahtijeva dar ovog sakramenta, kada se istovremeno nema vremena ili načina da se to učini uobičajenim načinom. Evo što o tome kaže Katekizam Katoličke Crkve:
1483 . U slučaju teške potrebe, može se pribjeći zajedničkom slavlju pomirenja s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem. Takva teška potreba može se pojaviti kada prijeti neposredna smrtna opasnost, a jedan ili vise svećenika nemaju dovoljno vremena da saslušaju ispovijed svakoga pokornika. Teška potreba može biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslušaju, kako treba, pojedinačne ispovijedi, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti ili svete pričesti. U tom slučaju, za valjanost odrješenja, vjernici moraju odlučiti da će u dužnom vremenu svoje grijehe pojedinačno ispovjediti. Spada na dijecezanskog biskupa prosuditi da li postoje traženi uvjeti za skupno odrješenje. Veliki broj vjernika prigodom velikih blagdana ili hodočašća ne predstavlja slučaj teške potrebe.
1484. „Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jesu jedini redoviti način na koji se vjernici pomiruju s Bogom i s Crkvom, osim ako fizička ili moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi". I to nije bez dubokih razloga. Krist djeluje u svakom sakramentu, i osobno se obraća svakom grešniku: "Sinko! Otpuštaju ti se grijesi" (Mk 2,5). On je liječnik koji se prigiba pred svakim pojedinim bolesnikom koji ga treba da ga izliječi; on ga pridiže i u bratsku zajednicu vraća. Dakle, osobna ispovijed jest najznakovitiji način pomirenja s Bogom i s Crkvom.
1497. Pojedinačna i cjelovita ispovijed teških grijeha s odrješenjem ostaje jedinim redovitim sredstvom za pomirenje s Bogom i s Crkvom.| Nedjelja .ba
