Na fotografiji redovnica leži na tlu pokraj druge žrtve, veo joj je vidno prekriven krvlju i promatra svoj telefon s jasnim znakovima umora i boli. U tom je trenutku, preko poruke, obaviještavala svoju obitelj da je živa.
„Živa sam zahvaljujući jednom anđelu. Spasio me jedan mladi heroj koji je riskirao svoj život da meni pomogne. Napravio je herojski čin i Gospodin će ga za to nagraditi“, ispričala je redovnica albanskog porijekla za talijanske novine La Repubblica.
Prema sestri Mariani sve se dogodilo 24. kolovoza dok je spavala u samostanu Don Minozzi de Amatrice (Italija). Oko 3:30 ujutro probudio ju je potres koji je dosegao 6 stupnjeva po Richteru i koji je također uništio gradove Norcia i Accumoli.
„U početku nisam shvaćala što se događa. Probudila sam se i vidjela da je krevet već bio pun moje krvi jer me jedan dio kuće pogodio u glavu. Sve što sam vidjela bila je krv i prašina. Bila sam u šoku“, kaže.
Sestra Mariana se prvo obukla, ali kad je vidjela da ne može pobjeći odlučila se sakriti. „Kada sam shvatila da je potres potrčala sam na balkon tražiti pomoć i vidjela ljude koji očajnički pokušavaju pobjeći. Prvi kat je bio previsok da bi skočila, moja soba se urušavala i nisam mogla izići jer su se vrata zaglavila, tako da sam učinila jedino što se činilo pametnim u tom trenutku, sakrila sam se ispod kreveta“.
„Kada sam počela gubiti svaku nadu u spas, predala sam se tom osjećaju i počela slati poruke prijateljima govoreći im da se mole za moju dušu te se pozdravila od njih zauvijek“.
„Međutim, jedan je mladić ušao, uhvatio me za ruku i izvukao van. Ne znam kako je uspio otvoriti vrata, moja su sjećanja u magli. Kasnije mi je pokazao put kojim trebam izići iz samostana“, dodala je.
Osim sestre Mariane i druge je redovnice spasio spasilački tim koji još uvijek u ruševinama samostana, prema informacijama talijanskih medija, traži tri sestre i četiri starije osobe koje su nestale u potresu.
„Čuli smo glasove sestre Marije i sestre Giuseppine, čula sam ih kako mole za pomoć i viču kako ne mogu disati, tako da smo se vratili po njih. Taj je čovijek riskirao svoj život kako bi im pružio pomoć i nije stao dok nisu bile vani, na sigurnom“, prepričava sestra Mariana.
„Posljednje čega se jasno sjećam je da sam ostala ležati na terasi samostana, dezorijentirana“, dodaje.
O ovom nepoznatom mladiću koji joj je spasio život rekla je kako je on „znao da se sve urušava, ali je jači od svega bio njegov instinkt da napravi dobro djelo“.
