Poput mnogih crkvi, župa svetog Ivana i Pavla u West Warwicku, Rhode Island , bilježi postupni pad posjećenosti tijekom posljednjih nekoliko godina. Stoga nije bilo iznenađenje kada se je spojila s drugom obližnjom župom, piše Aleteia.
Kad sam tamo prvi put raspoređen za svećenika, župljani nisu mogli zamisliti svijetlu budućnost župe. Njegovi vjernici, redom sve starije populacije gdje je broj sprovoda daleko nadmašio broj krštenja koja smo slavili svake godine, budućnost je, ako ostanemo na ovom putu, izgledala prilično mračno.
No, dvije godine nakon toga, i uz nešto odlučnosti, pobožnog štovanja i podrške obitelji, u crkvi se začuo novi zvuk koji je okrenuo brojne glave.
Bio je to zvuk dječjeg plača u stražnjem dijelu crkve i mlade majke koja je očajnički pokušavala smiriti svog mališana. Nemamo sobu za plač pa se nije bilo gdje sakriti.
Unatoč mojim početnim strahovima, ljudi su bili oduševljeni. Ovaj mali krik bio je znak života, novog buđenja, poput novog proljeća o kojem tako često govori veliki sveti Ivan Pavao II.
Mlada je obitelj bila hrabra, donijevši svoje dijete u crkvu, pogotovo kada su shvatili da je njihovo jedino dijete na nedjeljnoj misi u 8 sati ujutro. Nakon mise, potaknuo sam ih da ostanu, da često dolaze i da znaju da su uvijek dobrodošli.
Taj mali život postao je najljepši govor u župi. Do te večeri barem je desetak ljudi primijetilo kako je bilo lijepo čuti mališana u crkvi i nadaju se da će ih uslijediti još.
Nešto kasnije naša je župa dobila blagoslov krstiti devetero djece između srpnja i rujna. Naša župa sada raste i dobrodošlica koju su djeca dočekala napravila je veliku razliku.
Nedavno sam na Twitteru pronašao objavu mlade mame koja je u svojoj klupi imala sliku kartice s riječima: "Moja župa neke stvari radi kako treba." Bilo je to pismo mladim obiteljima koje ih podsjeća da ih je veselje imati, a župljanima podsjećanje da budu ljubazni i da se prisjete da su djeca buduća nada župe. Bez srama sam kopirao ideju i stavio je u svoj bilten isti tjedan i stavio kartice u klupe sa slikom na poleđini kao bojanku za mališane kojima bi možda trebalo nešto da ih zaokupi tijekom mise.
Poanta priče: budućnost naše Crkve nije u novcu koji se čuva u zakladama ili u institucijama u kojima rijetko viđamo zajednice ljudi. Budućnost Crkve moraju biti naša djeca, a mi moramo učiniti sve što možemo da pomognemo mladim roditeljima da tu nadu ostvare.
Evo pisma za koje se uvijek pobrinemo da budu u našim klupama za sve naše župljane:
Poštovani roditelji male djece,
Dobrodošli! Zahvalni smo što ste nam se vi i vaša obitelj pridružili na misi u našoj crkvi. Nadamo se da će vaši mališani izrasti u vitalne članove naše župne obitelji. Zahvalni smo što započinjete ovo putovanje s nama.
Molimo vas, opustite se! Znamo da nije lako dovesti cijelu svoju obitelj na misu, a može biti još teže zadržati sve svoje mališane na miru, ali vaša djeca trebaju znati da je ova crkva njihov dom i da smo mi, zajednica u kojoj smo svi braća i sestre. Oni bi se trebali osjećati dobrodošli i kao kod kuće u ovoj bogomolji, u kući Božjoj.
Pozivamo vas da sa svojom djecom pjevate, molite, poučavate, odgovarate i objašnjavate što se događa na misi. Naša je liturgija puna života i naši mališani uče bogoslužje kroz vas i vaše sudjelovanje. Djeca uče na primjeru, a vaša posvećenost dolasku na misu i pažnja na nju bit će im najbolja pouka.
Također, svi znaju da djeca ponekad plaču, prave buku ili pobjegnu od vaše budne brige. Nemojte biti preopterećeni i nemojte se bojati zatražiti pomoć! Mi smo jedna obitelj i u kršćanskoj smo ljubavi pozvani pomoći svojoj braći i sestrama.
Dragi župljani,
Prisutnost djece na misi dar je našoj crkvi i znak da rastemo! Trebamo se radovati što su naša djeca s nama i što naša župa dočekuje novi život! Ne zaboravite nastaviti ohrabrivati naše mlade obitelji, ponuditi svoju pomoć ako im je potrebna i podržati ih koliko god možete!
Isus je rekao: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!" Mk 10, 14
