Na svojim stranicama građanske udruge formirane oko nadbiskupa Vigana “Exsurgedomine.it”, objavljen je poziv (dokument s dvije stranice) 1 koji se poziva na 2. stavak članka 1. Odredaba u svezi najtežih delikata iz nadležnosti Kongregacije za nauk vjere 2 , te na kanon 1717. Zakonika kanonskog prava iz 1983. godine. 3 Poziv na raspravu sadrži napomenu da zapravo nije posrijedi sudbeni postupak (tj., da Viganò i nema baš sva procesna prava koja bi pripadala okrivljenicima); bez navođenja točnih podataka ili dokumenata, upućuje se na poziv da će se na usmenoj raspravi 20. lipnja 2024. god. raspravljati o nadbiskupovim „javnim izjavama iz kojih proizlazi... negiranje legitimnosti Pape Franje, lom zajedništva s njim i odbijanje II. vatikanskog koncila“.
O nadbiskupu Viganu smo na „Katolik.hr” pisali još 2012. godine , kada je on u svojstvu nuncije Svete Stolice u Washingtonu javno progovorio o zabrinjavajućim pravnim postupcima protiv kršćana koji su nastojali onemogućiti propagiranje LGBT ideologije (tj. rodne ideologije) prema (svojoj) ) djeci. U svezi s tim LGBT problemima, nadbiskup Viganò je u kasnijim godinama bio u teškom sukobu s bivšim nadbiskupom u Washington DC kardinalom Theodorom McCarrickom je njime blisko povezan s kardinalom Donaldom Williamom Wuerlom (koji je 2006. god. bio naslijedio kardinala McCarricka na utjecajnoj nadbiskupskoj stolici). u Washington DC) – koju dvojicu smatraju najvažnijim pripadnicima tzv. homo-lobija u redovima katoličke hijerarhije u SAD. 4
Tijekom svoje borbe s pro-LGBT prelatima u SAD-u i Vatikanu, Viganò se postavio kao netko tko nažalost može samo prigovarati homo-lobiju koji je s Bergoglijevim dolaskom na papinsku stolicu 2013. definitivno učvrstio svoj i do tada vrlo veliki (ali dosta prikriveni). ) utjecaj. 5 Nakon raznih manjih protuudara na lik i djelo nadbiskupa Carla Marije Vigana, Dikasterij za nauk vjere pod vodstvom kardinala Victora Fernándeza pokreće postupak koji jednog nesumnjivo pravovjernog nadbiskupa treba „razotkriti” kao raskolnika (Kan. 751. i 1364. Zakonika kanonskog prava) – mjera kakva se protiv biskupa (i katolika općenito) poduzima tek vrlo rijetko.
Obzirom da u pozivu iz Vatikana (niti u nekom drugom dokumentu koji bi odande došao, za sada) ne piše nešto osobito detaljno (da ponovimo, kao problematične se spominju Viganòve javne izjave „iz kojih proizlazi... negiranje legitimnosti Pape Franje, lom. zajedništva s njim i odbijanje II. vatikanskog koncila”), možemo pogledati što sam Viganò ovim povodom objavljuje za katoličke medije.
U komentaru kod LifeSiteNews od 20. lipnja 2024., nadbiskup Viganò piše: „Prije pedeset godina, u istoj Palači Svetog oficija, nadbiskup Marcel Lefebvre bio je pozvan i optužen za raskol zbog odbijanja II. vatikanskog koncila. Njegova obrana je i moja; njegove riječi su moje; i njegovi argumenti su moji – argumenti pred kojima ga vlast Rima nisu mogle osuditi za krivovjerje... nego su našle razloge da ga proglase raskolnikom da bi potom poništile njegovu ekskomunikaciju tek nakon što je on već bio umro…Gledam na optužbe protiv mene kao na počast. Vjerujem da sam sadržaj optužbi potvrđuje teze koje sam opetovano branio u raznim mojim obraćanjima. Nije slučajno da se optužba protiv mene tiče propitivanja legitimnosti Jorgea M. Bergoglija i odbacivanje II. vatikanskog koncila: taj koncil predstavlja ideološki, teološki, moralni i liturgijski rak čija je bergoglijanska 'sinodalna crkva' jedna neizbježna metastaza.“
O svojim prigovorima na II. vatikanski koncil Viganò je temeljito iznio u svom intervjuu za „Catholic Culture” iz lipnja 2020. godine: makar su, govori Viganò, pripremni dokumenti II. vatikanskog koncila bili savršeno pravovjerni, djelatnošću jedne dobro organizirane skupine prelata su u završnim dokumentima „pravovjerni sadržaji zamijenjeni jednim snopom grešaka lukavo prikrivenih u opširnim i namjerno dvosmislenim raspredanjima”. 6 S tim prigovorima u svezi, moramo opaziti okolnost da Dikasterij za nauk vjere nadbiskupa - koji odbacuje dogmatske dokumente II. vatikanskog koncila (danas Vigana, kao prije 50 godina Lefevbrea) - ne usuđuje prozvati za krivovjerje, što bi bilo dosljedno za prijestup u sferi dogme. Vigana se optužuje samo i jedino za raskol.
U pogledu preostalih optužbi – naime osporavanja legitimiteta Jorgea M. Bergoglije kao Pape, razloge možemo naći u Viganòvom tekstu iz listopada 2023. godine, gdje on govori da smo suočeni „s realnošću... skandalozne prisutnosti jednog Pape koji se nametljivom arogancijom pokazuje kao neprijatelj Crkve, i koji djeluje i govori kao takav. Jedan neprijatelj koji, baš stoga što zauzima Petrovu Stolicu i zlorabi papinski autoritet, može nanijeti strašni i pogubni udarac, kakvoga nijedan vanjski neprijatelj u cjelokupnoj povijesti Crkve nije bio u stanju nanijeti…”. Nakon što je nabrojao u Crkvi dosta dobro poznate prigovore u pogledu pravilnosti Bergoglijevog izbora za Papu (suprotno crkvenom pravu, Bergoglijevi pobornici su u redovima kardinala organizirali stranku koja je prema unaprijed pripremljenom planu gurala njegov izbor) i naveo živopisne/žalosne detalje o bergoglijanskom načinu upravljanja. Crkvom, Viganò prizivlje povijesno sjećanje da je kod tzv. Velikog zapadnog raskola iz 14. stoljeća većina biskupa u Crkvi i čak neki svetci krivo pogađali koji je papa „pravi”, a koji je antipapa: naime ni jedan ni drugi nisu bili krivovjerci, ali onaj „anti-” svejedno nije bio Papa. U sličnoj nesigurnosti koja u Katoličkoj Crkvi današnjice (ponovo, nakon nekoliko stoljeća) vlada o legitimnosti Bergoglijevog izbora za Papu – Viganò dodaje da postoji jedan čak i veći problem, koji u pitanje dovodi legitimnost osobe koja je zavladala u Vatikanu: na temelju brojnih Bergoglijevih izjava. o raznim pitanjima vjere, izvan svake sumnje se mora zaključiti da je riječ o krivovjercu. Zaključuje Viganò da se Bergoglijevo obnašanje papinske službe „odvija u pravcu koji je dijametralno suprotan Petrinskom nalogu: on je izopačio i nastavio izopačivati Polog vjere, stvorio je pomutnju i zaveo vjernike na krivi put, raspršio je stado, proglasio je da smatra evangelizaciju naroda 'ozbiljnom. besmislicom', te sustavno zloupotrebljava vlast Svetih Ključeva da odriješi što se ne može odriješiti i svježe što se ne može svezati.”
Čitajući takve retke, moramo zaključiti da Viganò nije htio nimalo ublažiti svoj izričaj: makar ima i drugih biskupa i kardinala koji u javnosti iznose slične prigovore, oni u svojim istupima barem malo okolišaju. Recimo da je Viganò baš htio stati u prvi red: „Ako nekoga želite kazniti, eto mene.”
Po jednoj logici, Viganò nije u krivu – ako je u pravu. Tj. ako je Jorge Mario Bergoglio heretik – onda Viganò nije raskolnik. Krivovjerac, naime, prestaje biti Papom – te ga katolički biskupi prema mišljenju crkvenog naučitelja sv. Roberta Bellarmina više čak i ne smiju priznavati za Papu. 7 Ispalo bi po toj logici, da će se postupak protiv Vigana zbog raskole pretvoriti u postupak protiv Franje zbog krivovjerja.
Međutim znamo da postoji i jedna druga logika: ona kakva proizlazi iz raznih savezništava među ljudima. Opzirom da teško možemo zamisliti da bi komisija Dikasterija za nauk vjere koja mora odlučiti o optužbama protiv Vigana htjela ozbiljno razmotriti njegove argumente – doista za sada ne moramo očekivati da će se u ovom postupku „suditi Papi”.
Postoje doduše i drugačije vrste prosuđivanja i suđenja. Sudi javnost, sudi povijest, i nadasve sud Božji.
Dana 21. lipnja 2024. god. nadbiskup Vigano je na stranicama svoje udruge „Exurge Domine” objavio da se ne namjerava odazvati pozivima na raspravu o svojoj ekskomunikaciji. „Nemam namjeru podvrgnuti sebi predstaviti suđenja u kojima su oni koji bi mi trebali nepristrano suditi kako bi obranili katoličko pravovjerje isti oni, koje ja istodobno optužujem za krivovjerje, izdaju i zlouporabu vlasti“, piše Vigano .
Dario Čehić | katolik.hr
1 Dekret Dikasterija za nauk vjere br. 194/2024 od 11. lipnja 2024., str. 1 i str. 2. , objavljeno na privatnoj web stranici CM Vigano (20.6.2024.)
2 Odredbe u svezi najtežih delikata iz nadležnosti Kongregacije za nauk vjere , objavljene uz Motuproprij „Sacramentorum sanctitatis tutela" pape Ivana Pavla II. od 30. travnja 2001.
3 Zakonik kanonskog prava, 1983. , kod HBK
4 „ ANATOMIJA PRIKRIVANJA: Franjo, razotkriveni Vatikan" , Christopher A. Ferrara, „Ostatak", 23. siječnja 2019.
5 „Nadbiskup optužuje papu za krivovjerje zbog 'legitimiranja homoseksualizma'" , „Newsweek", 30. srpnja 2020.
6 Nadbiskup Carlo Maria Vigano, Interwiev , Phil Lawler, Katolička kultura, lipanj 2020.
7 „De Romano Pontefice” , sv. Roberto Bellarmino (prijevod s latinskog originala iz 1587. god. na engleski: Ryan Grant), Knjiga 2, Poglavlje XXX, "Mediatrix Press", 2015.
8 „ Najava" , Carlo Maria Viganò, „Exurge Domine", 21. siječnja 2024.
