'Prije nešto više od godinu dana, zdravlje mog oca se ubrzano počelo pogoršavati. Od potpuno nezavisne osobe više nije mogao voziti, hodati ili normalno govoriti, nije čak mogao niti misliti normalno, kao da su mu misli na drugom mjestu. Prošlog Božića sjedio je u tamnom kutu, tih i bez energije, što mi je slamalo srce.
Idućih tjedana, organi su mu počeli otkazivati, a vid mu je svakog dana bio sve gore. Mjesecima je ležao u krevetu, bez snage da drži i najlakšu stvar. Kao da je nešto isisalo život iz njega. Napravili smo milijun testova i niti jedan nije zasigurno pokazao što je u pitanju. Teška istina me pogodila: otac mi polako umire pred očima, moj najveći strah još otkako sam bila dijete.
Ne sjećam se godine kada sam više plakala (...), budeći se svako jutro s napadajem panike da je ovo dan 'kada se nije probudio'. Puno sati sam provela kod terapeuta koji je plakao zajedno sa mnom, pripremajući me da kažem zbogom ocu. Prvi put mogla sam zaboraviti stare svađe i iskreno ga zagrliti. Postala sam njegova njegovateljica i shvatio je da sam odgovorno, brižno i inteligentno ljudsko biće (njegove preteške osude i kriticizam su me uvijek teško pogađale).
Bio je krhak, nemoćan i izgubljen i prvi put mi je rekao da se ponosi mnome. On to ne zna, ali ušla sam u automobil i rekla suprugu, uzbuđena kao mala djevojčica, da tata konačno vidi tko sam. Kroz ranjivost ove situacije postala sam snažna, moje samopouzdanje je naraslo. Postala sam tako bliska s ocem i osjećaj je bio sjajan, unatoč boli. Razumijete? Nikad nisam odustala od njega. Moja majka je, činilo se, prihvatila činjenicu 'da je to to'. A ja bih joj govorila da pokuša s drugim liječnicima, čak i alternativnim terapijama poput akupunkture ili reikija.
I onda se nešto neočekivano dogodilo...
Moj otac je bio sve bolje. Odjednom mu se počela vraćati energija, malo po malo i mogao je više govoriti, čak se i šaliti. Odlučio je početi pomalo kuhati i raditi kućanske poslove. Nevjerojatno! Prije dva tjedna otišli smo u kino prvi put nakon godinu dana (ne zna kako sam bila uzbuđena), a prošle noći imali smo božićnu zabavu, godinu dana nakon što sam ga vidjela u kutu, samog i uplašenog. Jučer je bio onaj stari, energetičan, zabavan i pun života.
Takav je posljednjih mjesec dana; nevjerojatno, ali vid mu se u potpunosti vratio! Nismo sigurni zašto je bio tako bolestan, liječnici su rekli milijun stvari i svaka od njih imala je isti zaključak – neće se izvući.
Danas nisam samo zahvalna što mi je otac vraćen, nego sam počela i vjerovati u sebe kao nikad prije! Toliko sam zahvalna za ovo iskustvo koje mi je promijenilo život i naučilo me poniznosti (i mog tatu) i puno vremena koje sam provela s njim kako bismo nastavili poboljšavati naš odnos.
Sjajne stvari se mogu događati i vama!'
