Sredinom šestog razreda, ova djevojčica iz Alabame javno se identificirala kao dječak, „Jay”, uz podršku obitelji i škole. Uz muku s rodnim identitetom, Jayina majka kaže da se Jay borila s depresijom i anksioznošću. „Od prvog smo dana bili na liječenju kod psihologa,” rekla je u intervjuu za AL.com.
LGBTQ lobi govori roditeljima da moraju podupirati i afirmirati transrodno putovanje svog djeteta kako bi spriječili dijete da pokuša počiniti samoubojstvo. Međutim, kako pokazuje ovaj tragični slučaj, ostaje otvoreno pitanje ne stvara li podrška djetetovoj promjeni spola dodatni pritisak umjesto da ga umanjuje. U ovom su slučaju roditelji u potpunosti afirmirali i podržali njezin prijelaz na drugi spol, ali je depresija, tragično, ipak dovela do samoubojstva.
Djeci se pružaju ohrabrenje, afirmacija i pomoć kako bi se outali kao transrodne osobe, bez ijedne riječi o posljedicama opasne igre „rodnog privida.” Danas je politički korektan odgovor koji se očekuje od odraslih, pogotovo od roditelja, afirmacija djetetova željenog roda. Ali afirmacija daje mladim ljudima lažnu nadu da mogu zaista postati drugačijeg roda. To je laž – laž izrečena sa suosjećajnim motivima, ali ipak laž. Laganje nije suosjećanje.
Lagati ljudima znači povrijediti ih
Za ranjivu mladu osobu, slijediti san koji je fizički nemoguće ostvariti može dovesti do depresije, a depresija je vodeći uzrok pokušaja samoubojstva. Raširenost pokušaja samoubojstva među transrodnim mladima i mladima koji se ne poistovjećuju sa svojim rodom iznosi 45%, prema izvješću iz 2014. Instituta Williams Sveučilišta u Kaliforniji na Pravnom fakultetu u Los Angelesu i Američke zaklade za sprečavanje samoubojstva. Statistika je zapanjujuća.
Mnogi roditelji odluče reći svojoj djeci da su izmišljeni likovi poput Zubić-vile, Uskršnjeg zeke i Djeda Mraza stvarni. Kako djeca odrastaju, roditelji im kažu istinu i svi se prestanu pretvarati. Danas je Zubić-vilu zamijenio „odabir spola”, maštarija u kojoj se od svih očekuje da sudjeluju. Liječnici i roditelji kažu kćerima da mogu postati sinovi i sinovima da mogu postati kćeri.
Ali kako sam i sâm otkrio, promjena spola igra je pretvaranja s vrlo visokim ulozima. Kako bih glumljeni spol učinio stvarnim, morao sam angažirati liječnike da mi propišu hormone za promjenu spola i obave plastične operacije. Dr. Frankenstein bi se ponosio. Važno je reći ljudima istinu i prestati se pretvarati.
Liječnici priznaju da ne znaju tko bi trebao promijeniti spol
Prije svega, moramo se prestati praviti da liječnici imaju znanstvenu podlogu za svoje preporuke za djecu s rodnom disforijom. Istina je da nitko ne može predvidjeti hoće li se dijete s rodnom disforijom osjećati isto godinama kasnije.
Kristina Olson, psihologinja koja se bavi istraživanjima na Sveučilištu u Washingtonu, izrekla je to na sljedeći način: „Jednostavno nemamo odlučujuće dokaze ni za jedno ni za drugo.” Zato Olson vodi istraživanje 300 transrodne djece u kojem će se pratiti ishodi tijekom 20 godina, „kako bismo, nadamo se, pronašli odgovor koja bi djeca trebala ili ne bi trebala promijeniti spol”, rekla je. Drugim riječima, u ovom trenutku to jednostavno ne znamo, a roditelje i djecu se ipak gura u jednom smijeru, kao da znamo.
Neki se mladi ljudi žele poistovjetiti sa suprotnim spolom kako bi izbjegli bol traumatičnog događaja ili doživljenog napuštanja ili gubitka. Podsvjesno se žele odijeliti od onoga tko jesu i postati netko drugi. Promjena spola obećava im da počnu ispočetka, slobodni od prošlosti. Međutim, kao i kod mnogih drugih psiholoških obrambenih mehanizama, promjena spola pruža tek privremeno olakšanje.
Neki tinejdžeri i mlađa djeca žele se poistovjetiti sa suprotnim spolom iz društvenih razloga ili kako bi došli u središte pažnje. Mlađa su djeca ponekad jednostavno znatiželjna u vezi suprotnog spola. To ne znači da bi roditelji trebali poticati eksperimentiranje.
Ako želite zaći dublje i naučiti više o ljudima koji su živjeli transrodan život, pogledajte upravo objavljeni dokumentarac „Transformirani “ (engl. Tranzformed). U njemu se istražuju putovanja 15-ero osoba koje su naposljetku izišle iz transrodnog života. Film „Transformirani“ pruža transrodnim ljudima priliku da vlastitim riječima, s autentičnošću i osjećajem, progovore o tome kako su donijeli odluku da promijene spol i zašto su se poslije predomislili. Film je moćan. Svakako pogledajte najavu i gledajte film.
Ovaj je film iznio jasnu poruku: ljudi koji se poistovjećuju sa suprotnim spolom osjećaju duboku emocionalnu bol i potrebno im je istinsko suosjećanje.
„Bila sam uvjeren da je to ispravno”
Već 12 godina ljudi mi se javljaju nakon što posjete moju web stranicu, SexChangeRegret.com, kako bi mi govorili o svom nezadovoljstvu vlastitom promjenom spola i svojoj želji da se vrate na svoj urođeni spol. U posljednje su vrijeme pozivi sve češći te osjećam da je potrebno žurno uputiti upozorenje svakome tko razmišlja o promjeni spola da dobro promisli.
Primjerice, jedan nastavnik koji je s muškog prešao na ženski spol poslao mi je e-mail s potresnom pričom o žaljenju. Ovaj izvještaj iz prve ruke pokazuje kako osoba može biti posve uvjerena da je to ispravna stvar te se poslije čini da uspješno živi život, ali uza sve to nije sretna sa svojom promjenom spola.
Prošla sam operaciju prije 10 godina. Bila sam uvjeren da je to ispravno – nažalost, nije bilo. Platila sam veliku cijenu: povrijedila sam one koje najviše volim – svoju djecu, svoju braću i sestre, svoje roditelje i svoju partnericu. Po svemu se čini da je moj život priča o uspjehu. Imam dobar posao kao nastavnica u srednjoj školi, imam prilično aktivan ljubavni život itd., ali ništa od toga ne može nadoknaditi bol i krivnju koje osjećam svakog dana svog života.
Vjerovali ili ne, posjetila sam psihijatra i nekoliko kirurga – bez mnogo uspjeha. Svi mi samo kažu da je to normalan dio razdoblja prilagodbe (strašno dugog razdoblja prilagodbe). Kažu mi, dobro ti ide kao ženi – budi sretna! Ali ja nisam sretna!
Poznajete li možda nekog kirurga koji bi htio uklonio moje umetke u grudima? Zaista bih željela početi ponovo živjeti kao muškarac.
Pišu mi ljudi koji su zapeli u transrodnoj „ničijoj zemlji.” Kao u tekstu pjesme „Hotel Kalifornija” grupe Eagles: „Možeš se odjaviti kada god hoćeš, ali nikada ne možeš otići.” Psihijatri i kirurzi rado pomažu ljudima u njihovom prijelazu na drugi spol, ali kada im je potrebna pomoć da pronađu put natrag u stvarnost, ona tajanstveno izostaje. Ljudi koji mi se javljaju očajnički žele poništiti promjene, ali se suočavaju s preprekama i obeshrabrivanjem.
Nedavno mi je pisao još jedan učitelj koji je s muškog prešao na ženski spol, koji se toliko bojao u e-mailu pisati o žaljenju da nije htio mnogo reći, samo je zamolio za telefonski poziv (nadajući se da NSA ne prisluškuje). Ovaj je učitelj napisao:
Učiteljica sam u osnovnoj školi, prošla sam operaciju prije 12 godina. Bismo li jednom mogli razgovarati? Ako ne, potpuno razumijem. Čini se kako ste zaposlena javna osoba i bavite se zadivljujućim radom. Stvar je u tome da kao učiteljica u javnoj školi moram stvarno biti na oprezu oko toga što govorim na internetu. Ako ne, hvala Vam na Vašem vremenu i sve najbolje.
Ipak smo razgovarali telefonom, gotovo sat vremena. Razgovarali smo o obitelji, djeci i mogućnosti prelaska natrag na muški spol, uz ostanak na istom poslu. Ovaj nastavnik bez ijedne mrlje u 20 godina rada bio je sputan strahom od toga što bi školski odbor mogao učiniti ako se on vrati na svoj urođeni muški spol nakon 12 godina života kao žena.
Podržavamo vaše želje samo u jednom smjeru
Oni koji se bore za „prava” ljudi da pronađu svoje „autentično ja” te pomažu rodno disforičnim ljudima da promijene spol, najglasniji su, najotrovniji kritičari tih istih rodno disforičnih ljudi koji su pokušali promijeniti spol i shvatili da to nije uspjelo. Pronaći svoje autentično „ja” očito je jednosmjerno putovanje. Ista ravnopravnost i zakoni koji pružaju zaštitu te isti onaj suosjećajni stav i pravna pomoć kojom zagovornici obasipaju ljude koji žele napustiti spol s kojim su rođeni trebali bi vrijediti i za one koji su se razočarali svojim pretvaranjem da su drugog spola. Ali nije tako.
Za one koji gledaju izdaleka i vide poplavu mladih ljudi koji se igraju igre „odaberi spol”, prisjetite se: 45% njih pokušat će počiniti samoubojstvo. Zašto? Jer ova sve veća skupina mladih transrodnih ljudi pati od emocionalnih, psiholoških i društvenih problema predubokih da bi ih ispravile nove zamjenice.
Liječnici priznaju da ne znaju koja će djeca ostati rodno disforična u odrasloj dobi, pa ipak podržavaju mlade u promjeni rodnog identiteta, socijalnoj i medicinskoj. To je zlostavljanje djece. Mogu vam to reći iz vlastitog života. Zlostavljanje je djeteta reći njemu ili njoj da može odabrati svoj spol. To je lažna nada. Takva je izjava činjenično laž, ne nedužna laž kao kad se pravimo da postoji Zubić-vila, nego laž sa cjeloživotnim razornim posljedicama.
Učinak je „stvaranja privida” spola uništenje sržnog identiteta. Ono u umove mladih ljudi usađuje uvjerenje da je srž onoga tko oni jesu pogrešna, da oni nisu netko koga treba voljeti i prihvatiti, nego iskorijeniti. Afirmirajući nekoga kao osobu njima suprotnog spola pojačavamo duboku nelagodu koja već potkopava njegov ili njezin identitet. Shrvani težinom ove poruke zamaskirane u „potporu” i manjkom pažnje posvećene pravim problemima koji pokreću njihovu želju da promijene vanjski spol, 45% njih pokušava samoubojstvo. Svatko tko s djecom igra igru „odaberi spol” sukrivac je jer okreće mlade psihe protiv njih samih i protiv činjenične istine o tome tko oni zaista jesu.
Vrijeme je da prestanemo s ovom ludošću mijenjanja spola jer i sami liječnici priznaju da ne znaju procijeniti koja su djeca zaista dugoročno rodno disforična, a djeca koja su dobila podršku da promijene spol, kao što je Jay, umiru bez razloga.
*Walt Heyer svestrani je autor i javni govornik čija je strast podučavanje osoba čije je živote razorila nepotrebna operacija promjene spola
