Za svaku osobu koja se priključi Crkvi, 6.45 ljudi je napuste. Biskup Robert Barron rekao je da je „najznačajniji izazov s kojim se Katolička Crkva danas suočava rasipanje njezinih mladih“. Kako spriječiti tu „epidemiju krvarenja mladih“? Odgovor na to pitanje ponudio je popularni govornik, pisac i evangelizator Brandon Vogt u opsežnom razgovoru za agenciju Zenit.
Nismo ni približno dovoljno učinili da riješimo taj problem. Imamo puno knjiga i programa o tome kako očuvati vjeru naše djece ili odgojiti dobru katoličku djecu, ali nemamo puno resursa za roditelje nakon što se njihova djeca udalje od Crkve – napomenuo je Vogt, inače nagrađivani autor djela o novim medijima i dugogodišnji suradnik apostolata Word on Fire te utemeljitelj stranice StrangeNotions.com za dijalog između katolika i ateista.
Najčešći razlog zašto ljudi napuste Crkvu je da se jednostavno i postupno udalje od vjere. Oko 7 od 10 bivših katolika kaže da su se jednostavno postupno udaljili od religije ili da su izgubili interes. Ništa ih nije posebno odbilo. Problem je u tome – naglasio je Vogt – što ih ništa nije „usidrilo“ u Crkvi. Najjače takvo „sidro“ je osobni susret s Isusom Kristom – oni to jednostavno nikada nisu doživjeli.
Drugi najčešći razlog zašto ljudi napuštaju Crkvu – nastavio je Vogt – je što „njihove duhovne potrebe nisu bile zadovoljene“. Većina takvih osoba završi u evangeličkim ili drugim kršćanskim zajednicama. Snažno se zanimaju za Boga i duhovne stvari; mole i ozbiljno shvaćaju Bibliju, ali su zbog nekog razloga doživjeli Katoličku Crkvu kao duhovno nemoćnu. Ostali razlozi zašto ljudi napuštaju Crkvu je što se ne slažu s njezinim naukom (osobito po pitanju ženidbe, spolnoga morala i isključivo muškog svećeništva) ili nisu zadovoljni s ozračjem u Crkvi.
Jedan od najvećih mitova o otpalim katolicima je da će se oni eventualno vratiti u Crkvu, kad se vjenčaju i dobiju djecu. To je možda bilo istinito u prošlim desetljećima – ustvrdio je Vogt – ali istraživanje nakon istraživanja pokazuje da danas to više nije slučaj. Jedan od razloga je što je prosječna dob ulaska u brak i dobivanja djece porasla na Zapadu za 6 do 7 godina. Te dodatne godine otežavaju povratak u Crkvu. K tome, sve se manje i manje mladih ženi u Crkvi ili krsti svoju djecu. Sakramenti – primijetio je – neće privući ljude nazad k vjeri ako ih potpuno zaobiđu.
Bi li upravitelj velike tvrtke, kad bi saznao da je 75% njegovih kupaca jednostavno prestalo kupovati njegove proizvode, samo rekao: „Nema problema. Trebamo samo čekati i vratit će se k nama“ – upitao je Vogt. Dakako da ne – učinio bi sve što može da pronađe bivše kupce, ponovno se s njima poveže, odgovori na njihove prigovore i na nove im načine ponovno predloži svoje proizvode. Mi kao roditelji, svećenici i crkveni vođe – rekao je – trebamo imati istu reakciju. Suočeni s milijunima mladih koji napuštaju Crkvu, ne možemo samo reći: „Jednostavno ćemo čekati da se vrate.“ Reći nam je: „Učinimo sve što možemo da im pomognemo vratiti se.“
Prema Vogtu, glavni zadatak roditelja čija su djeca ravnodušna prema vjeri jeste uvjeriti ih u važnost velikih životnih pitanja: o Bogu, moralu i smislu. Kako je C. S. Lewis jednom rekao: „Kršćanstvo je tvrdnja koja, ako je neistinita, nema nikakve važnosti, a ako je istinita, onda je od beskrajne važnosti. Jedino što ne može biti je osrednje važna.“
Jedan jednostavan način kako pobuditi njihovo zanimanje za velika pitanja je da im pošaljete dobar članak ili video putem elektroničke pošte ili Facebooka, s komentarom poput: „Zanima me što ti misliš o ovome…“ ili „Jesi o ovome dosada razmislio? Što ti misliš?“ Važno je da ne ostavite dojam kao da im pokušavate nametnuti vjeru. Umjesto toga, želite ostaviti dojam da vas – kako i treba biti – stvarno zanima njihovo mišljenje. Što duže budu formulirali svoje mišljenje, to će duže razmišljati o velikim pitanjima – ustvrdio je Vogt.
Istaknuo je dvije važne strategije: postavljati pitanja i ostati pozitivni. Pitanja su velikim dijelom neutralna ili se barem takvima čine te ne ostavljaju dojam „soljenja pameti“. Kad postavljate pitanja, zapravo ne izražavate svoje mišljenje, a često pomažete svojoj djeci da uvide kako njihova uvjerenja nisu tako čvrsta kao što misle, što ih onda potiče da ponovno razmisle o tome zašto su se udaljili od Crkve. Neka od pitanja koja je predložio su: „Što te je odgurnulo ili odvuklo od Crkve?“, „Koja bi bila jedna stvar koja bi te dovela nazad u Crkvu?“, „Što misliš da je najbolji razlog da se bude katolik i zašto ti nije uvjerljiv?“
Važno je ostati pozitivan – nastavio je Vogt. Nemojte se usredotočiti na negativne stvari koje vaše dijete čini, jer će vas u tom slučaju jednostavno isključiti. Bolji pristup je da potvrdite ono pozitivno. Ako ne ide na misu zato što misli da je dosadna ili nevažna, potvrdite njegovu želju da ne bude licemjer. To je dobra stvar, a kad ste mu potvrdili nešto pozitivno, bit će puno otvoreniji onome što mu imate za reći. U svakom prigovoru Crkvi, čak i u najsnažnijoj kritici, možete pronaći neko sjeme kreposti koje možete pohvaliti – kazao je Vogt.
Najveća pogreška je siliti djecu koja su otpala od vjere da idu na misu. To proizlazi iz dobrih nakana, ali problem je što – ako netko na misu ide nevoljko ili nespremno – to vjerojatno neće imati učinka te može i pogoršati stvar. Djeca često zamjeraju kad ih se sili ili se njima manipulira da idu na misu. Potrebno je prvo posaditi drugo sjeme, tako da sami pomisle i požele ići na misu, što treba biti zadnji dio slagalice – smatra Vogt.
Druga strategija koja – barem ispočetka – nije korisna je kritiziranje njihova životnog stila. Započeti s moralnim zapovijedima često ništa ne postiže s mladima. Ako je prva stvar koju čuju „prekini to raditi“ ili „promijeni svoj život“ ili „prekini taj odnos“, vrlo će vas brzo isključiti i nikada nećete imati priliku da ga na uvjerljiviji način privučete nazad Bogu i njegovoj Crkvi. To ne znači – naglasio je Vogt – da samo trebate tiho i pasivno gledati kako vaše dijete čini loše odluke. Umjesto toga, prvo mu trebate pristupiti s blagošću i strpljenjem, a ne s kritikama.
„Beznađe“ je riječ koja ne postoji u Božjem rječniku. Dok god vaše dijete diše, uvijek ima nade. Bog nikada ne odustaje od svoje djece, a ne trebate ni vi – ustvrdio je na kraju Brandon Vogt, dodajući: Ako je Bog mogao jednog Augustina oblikovati u sveca, zašto ne bi mogao to učiniti i za vaše dijete?
