Pozivu udruge Notre-Dame de Chrétienté, organizatoru hodočašću, odgovorili su mnogi. Tako se ove godine na hodočašću moglo susresti i konzervativne aktivistice Candace Owens i Evu Vlaardingerbroek. Ali nisu samo one odgovorile sudjelovanjem na hodočašću. I naša zemlja odgovorila je po prvi put uz pomoć udruge Benedictus.
Trud nekoliko entuzijasta omogućio je trideset mladih Hrvata sudjelovanje na 42. hodočašću u Chartresu pod stijegom Gospe Sinjske – što je i uostalom bilo i ime našeg ogranka. Mladi Hrvati krenuli su na put iz Zagreba radi svjedočenja zajedništva s reliquiae reliquiarum kršćanske Europe.
Sekularizirana Europa, koja posljednjih godina podsjeća na saeculum obscurum nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, dobiva dašak nade u događajima kao što je hodočašće u Chartres. Mladi Europejci žele susresti Boga u Chartresu i posvjedočiti kako kršćanska vrijednosti imaju značenje za njihove živote. Ta i tema ovogodišnjeg hodočašća u Chartres – „Želim vidjeti Boga“ (fra. Je veux voir Dieu) –predstavlja potvrdu toga, a odabrana je na temelju teološko-mističnog naslova djela karmelićanina Marie-Eugènea od Djeteta Isusova, koji je 2016. proglašen blaženim.
Koračanje kroz regiju Beauce
Kada je francuski ‘progresivni’ književnik Émile Zola objavio 1887. roman „Zemlja“ (fra. La Terre), krajnje nemaštovit prikaz ‘novih vrijednosti’ u regiji Beauce na temelju revolucionarnih nadahnuća, nije niti sanjao da će kršćanska mladost ponovno započeti proces kristijanizacije regije Beauce.
I doista. Kroz poljane i šume regije Beauce (zapadno od Pariza) rijeke hodočasnika su kršćanskom molitvom i pjesmama privukle pozornost i lokalnog stanovništva koje je sa znatiželjom pratilo njihove radnje. Niti dvodnevni marš od sedamdeset pet kilometara prema kampovima za odmor – prvi dan kamp je bio u dolini Chevreuse, u okolici zaselka Choisel, a drugi dan u okolici sela Gras – nije odagnao osmijeh s lica hodočasnika koji su i večernje sate iskorištavali za molitvu i upoznavanje.
Kampove koji su podignuli francuski izviđači, koji su marširali prije hodočasnika, imali su jedan detalj koji je privukao pažnju mnogih. Pored dijela francuskih šatora, uz zastave s ljiljanima, vijorile su se vendejske zastave (na kojima se nalazi crveno srce nadvišeno križem), simbol otpora katoličkih rojalista tiraniji Prve Francuske Republike. Za dio Francuza još uvijek vrijedi geslo „Bog kralj“ (fra. Dieu le Roi).
Nada u novu kršćansku Europu
Nakon dva dana hoda umorni hodočasnici ugledali su remek-djelo gotičke umjetnosti. Naravno, pogađate, riječ je o katedrali Notre Dame u Chartresu. Dolazak u grad, čija je katedralna škola bila promicatelj srednjovjekovne humanističke izobrazbe, nije mogao proći bez liturgijskog slavlja. Nacionalni ogranci okupili su se ispred velebnog zdanja iščekujući vrhunac hodočašća – misu zahvalnicu. Ovogodišnju tradicionalnu latinsku misu zahvalnicu predvodio je kardinal Gerhard Ludwig Müller.
Kardinal je u homiliji podsjetio okupljene na svjedočenje kršćanske vjere i historijsku borbu za vjerske istine. Napose u vremenu kada, kako kaže kardinal, „dekristijanizacija Europe“ predstavlja „aktualni program onih koji joj žele ukrasti dušu i učiniti je žrtvom svog posthumanističkog ateizma“. Nadodavši kako „heroji kršćanstva nisu, kao u svjetovnoj historiji, carevi i generali, nego borci za istinu i vjeru. Kršćani se ne bore protiv drugih ljudi, nego protiv zla u svojim srcima i u svijetu. Predani su svjetskom miru i socijalnoj pravdi“.
Nije zaboravio niti na hodočasnike koje je ohrabrio: „Liturgijska procesija tolikih tisuća mladih (i manje mladih) kršćana od Pariza do ove velebne katedrale u Chartresu, simbolično predstavlja hodočašće Crkve prema nebeskom Jeruzalemu“.
Završetkom liturgijskog slavlja zaključeno je 42. tradicionalno hodočašće katolika u Chartres, ali u meni je i dalje bilo pitanje kojom porukom završiti ovaj osvrt. I onda sam se jutro nakon hodočašća zaputio u katedralu Notre Dame na liturgijsko slavlje. Ono što mi je privuklo pozornost bio je labirint star skoro 800 godina na podu glavne lađe katedrale, koji su naraštaji hodočasnika na koljenima prolazili dok su se molili za svoje potrebe.
Labirint za brojne naraštaje katolika predstavlja put pokore, jer treba sat vremena da se prođe na koljenima, ali u isto vrijeme i put izbavljenja, put prema pronalasku Boga. Možda, ali samo ako se usude, i brojni Europejci u tom labirintu pronađu sebstvo, jer historija ideologija pokazuje kako sreću nisu uspjeli pronaći drugdje.
