Dirljivo pismo: Sine, ti se nećeš sjećati!

Ti se nećeš sjećati one noći kada sam sama ležala u bolnici, u najstrašnijim i ujedno najdivnijim bolovima, gledala u mjesec i tiho šaputala, tebi i sebi: “Možemo mi ovo!”
 
Ti se nećeš sjećati kako si me pogledao samo nekoliko sekundi nakon što si došao na ovaj svijet, kao ni mene koja te privlačim na svoje grudi i šapućem ti na uho  “Hej, dušo.”
 
Nećeš se sjećati kako si u trenu, kao čarobnim štapićem, izliječio moj slomljeni duh, zacijelio moje srce i u potpunosti ispunio moj život. Bila sam potpuno slomljena prije nego si se rodio, a ti si me ponovno sastavio.
 
Nećeš se sjećati kako sam te uvijek gledala s ponosom, gdje god išli. Uvijek si bio najljepši dječak u prostoriji. Uvijek i svuda.
 
Nećeš se sjećati kako su me tvoje gluposti uvijek nasmijavale, ali samo još kad si bio beba shvatila da imaš divno srce.
 
Nećeš se sjećati kako sam te češljala i micala ti kosu s čela i tvog pogleda tada. Bez ijedne riječi, naše duše su se dodirivale i govorile ono što sve riječi ovoga svijeta ne bi mogle izreći.
 
Nećeš se sjećati ni beskrajnih igri škakljanja koje smo najviše voljeli, ni toga kako sam uvijek varala samo kako bih te držala što bliže sebi i tvoje lice prekrivala poljupcima.
 
Nećeš se sjećati svih onih noći kada sam odlazila na spavanje u strahu. Strah od majčinstva. Jesam li dovoljno dobra? Jesam li već bezbroj puta zabrljala? Mogu li uopće biti majka kakvu zaslužuješ?
 
Nećeš se sjećati kako se moje srce svaki puta raspalo i sastavilo još veće sa svakom tvojom važnom prekretnicom u razvoju. Gledajući kako pijesak prolazi kroz pješčani sat,  bila sam sretna kada sam vidjela da rasteš i razvijaš se.
 
Nećeš se sjećati kako sam tvoja sićušna stopala držala u rukama i zamišljala kako će jednog dana narasti, postati veća od mojih i kako ću ih morati pustiti da odu.
 
Ti se nećeš sjećati, ali ja hoću. Čuvat ću te uspomene u srcu dovoljno čvrsto za oboje!