Dok se tata zagrijavao i rastezao, pripremajući se za trčanje polumaratona dugog 5 kilometara, maleni Vili mirno je sjedio svojim invalidskim sportskim kolicima i grickao štapiće. Svidjela mu se sva ta užurbanost nekoliko stotina trkača koji su bili oko njega, iako ih ne može baš jasno vidjeti. Nije se ni malo uplašio kada je iz pištolja ispaljen hitac koji je označio početak utrke. On i tata pojurili su, vjetar mu je strujao kroz kosu, osjećao je gibanje kroz prostor i ljude, a i sreću što je sve to baš tako. Tata je trčao posebnom pažnjom i budnošću, često je pogledavao u sina u kolicima, pazio da kolicima ne naleti na rupu ili kamen. Sve mu je to daleko napornije nego kad trči sam, ali nema veze, sada ionako trči za Vilijevo zadovoljstvo.
- Nakon nekog vremena malo sam posustao. Trkači koji su trčali pored nas, ljudi koji su nas bodrili uz stazu, pljeskali su i pozdravljali nas. To me je podiglo, dalo mi dodatni adrenalin. Prepoznali su moj i Vilijev trud. Primijetili su nas. To je svrha svega - kaže Dario Majetić (44), jedini osječki alpinist, dugogodišnji aktivni sportaš, maratonac, djelatnik Javne vatrogasne postrojbe Osijek.
Tata mu dao osjećaj trčanja
Maleni Vili ima 4,5 godine, i njegovo je treće dijete. Ima cerebralnu paralizu sa višestrukim oštećenjima i u malo toga u životu može doista uživati. Rođen je u 29-tom tjednu trudnoće. Ima epilepsiju, oštećenje vida, intelektualno oštećenje i poremećaj motorike. Kada nije u kolicima, puže, jer ne može hodati. Osjećaj trčanja dao mu je tata.
- Samo oni roditelji koji imaju djecu sa cerebralnom paralizom mogu znati koliko je truda potrebno uložiti u takvo dijete samo da prođe kroz dan. Pružiti mu neki osjećaj sreće i zadovoljstva dodatni je napor no supruga Arijana i ja smo odlučili Viliju pružiti sve što možemo kako bi se osjetio živ - ističe Dario.
Na žalost, kaže, živimo u društvu koje ne prihvaća djecu invalide, koje nije na pomoći roditeljima takve djece.
- Društvo koje kaže da djeca invalidi imaju sva prava, a onda otkrijete da je ta prava iznimno teško ostvariti. Supruga i ja bismo voljeli kada bi to bilo drugačije pa smo osmislili projekt kojega smo radno nazvali 'Nepokretni u pokretu'. Ideja nam je izložiti naše dijete javnosti, pokazati da i bolesna djeca trebaju biti vani, među nama, a ne skrivena u četiri zida i nevidljiva. Vili i ja trčimo već godinu dana, na manjim utrkama i polumaratonima. Gdje god se pojavimo, izazivamo pažnju javnosti. Jedini smo u Hrvatskoj koji to činimo - kaže tata Dario koji je dobio ideju trčati sa sinom gurajući njegova invalidska kolica nakon što je, prije tri godine, vidio kako jedan tata trči sa svojim sinom invalidom u Firenci na maratonu. Odlučio je i on pokušati isto.
Mama ih uvijek bodri
- Puno smo vremena provodili šetajući sa Vilijem. Otkrili smo da voli biti vani, voli kada malo jurimo sa kolicima i suprug je rekao da bi probao sa njime trčati. Krenuli su polako, na kratke staze, Vili je uživao. Što duže trčanje, on je mirniji.
Tako su krenuli na manje utrke. Prije dva mjeseca išli su na polumaraton u Suboticu i to im je bio prvi veći. Reakcije ljudi kada ih vide su različite. Kako Vili zbog paralize ne može dugo držati podignutu glavu, ona mu je često sa strane ili dolje, ljudi misle da je to njemu naporno ili da mu ide sunce u oči. Kažu da mučimo dijete. Drugi im, pak, daju iskrenu podršku, plješću im. Naravno da bi Dario prestao trčati da primijeti Vilijevu nervozu ili nelagodu, a i ja sam uvijek negdje u blizini.
Ne činimo ništa što djetetu ne odgovara - kaže mama Arijana koja je nabavila i posebna sportska invalidska kolica kako bi tata i sin mogli sigurno trčati.
Prije utrke Vilija nahrani, prikladno odjene, u kolica mu stavi sokić, flips i štapiće koje on tijekom utrke pomalo gricka. Vili uvijek tijekom utrke sluša glazbu, jer to najviše voli, to ga smiruje.
Tata više ne želi trčati sam
- Voljeli bismo kada bismo okupili još roditelja koji su voljni tako animirati svoju djecu sa cerebralnom paralizom. Kako bismo to promovirali, Vili i ja ćemo ove godine trčati na još desetak utrka. Cilj nam je zagrebački maraton dug 21 kilometar.
Očekujem da bismo ga pretrčali za manje od dva sata - kaže Dario koji je u svom životu trčao brojne duge maratone, ali sada mu više nije zanimljivo trčati sam. Zbog brige za sina tata se odrekao i alpinističkih uspona. Osvojio je do sada 4 od 7 najvećih vrhova svijeta, bio u mnogim svjetskim ekspedicijama.
- Alpinizmom sam se počeo baviti usprkos tome što sam u ratu, u kojemu sam bio kao maloljetni branitelj, ranjen u stomak i noge. Imao sam sreću što sam preživio. Tijekom rehabilitacije, nakon nekoliko operacija, čuo sam razgovor dva alpinista i njihove priče su me zaintrigirale. Moj prvi uspon bio je na Mont Blanc i od prve sam ga osvojio iako baš nisam imao puno znanja o tome - kaže Dario kojem je sport neizostavni dio života.
Uskoro će dobiti iste dresove i opremu
No, iako mu je alpinizam velika ljubav i strast, sada se uglavnom bavi sinom Vilijem i dvjema kćerima, Darijanom i Anikom koje su također mlade sportašice. Dario i Arijana su kao roditelji ogorčeni odnosom države, ali posebno lokalne zajednice, prema djeci sa cerebralnom paralizom i voljeli bi to nekako promijeniti.
- Osjećamo da trebamo otići iz Hrvatske jer bi to bilo jedino ozbiljno rješenje za nas kao obitelj, posebno za naše dijete, ali, eto, ne možemo, jer previše volimo Hrvatsku. Zato ćemo pokušati nešto promijeniti. Nedopustivo je da roditelj mora obići deset vrtića i škola, moliti ravnatelje da prime njihovo dijete invalida u redovan vrtić ili školu ili da od liječnika doslovce moraš zahtijevati da ti daju fizioterapiju - kaže Dario dodajući kako su neki sponzori već prepoznali projekt 'Nepokretni u pokretu' pa će uskoro Vili i tata dobili i iste dresove i opremu.