Još nekoliko sati i doći će kraj mojem životu…
Oh zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.
O dijete moje, nježni anđele moj, kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo. O dijete moje, nježni, bijeli moj cvijete.
Nikada neću vidjeti tvoje bijele ručice; nikada mi nećeš uzvratiti sladak zagrljaj. Nikada te neću moći stisnuti na svoje srce; iako si tako blizu, nikada, dijete moje. Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.
Moja usta nikad ti ne će pjevati pjesme u kolijevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku. Oh, samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca, koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti koja i tebe čeka, ne može te spasiti.
Samo mirno spavaj. Ti ne možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati – ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj stradanja i muke, naše borbe, skupa ćemo k Bogu.
Kada sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda; na žalost, oblit će te moja krv, krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.
Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu.
Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce… Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti, o moj nježni anđele; ondje ću vidjeti tvoje lice, i ti ćeš ondje prvi put vidjeti svoju majku i prvi put izgovoriti riječi: ‘O mama’.
