Do sada su se Susreti redovito održavali u nekoj od župa Broćanskog dekanata ili u samostanu časnih sestara franjevki u Miletini, no ove godine je Susret održan na Bilima, kako bi sudionici zajednički posjetili Groblje mira – svehrvatski spomenik svim poginulim, ubijenim, stradalim i nestalim hrvatskim vojnicima, redovnicima, redovnicama i civilima s ovih prostora nastradalim u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Za sve njih, ali i za sve poginule u ostalim ratovima, preminulu subraću i ostale nakane, sudionici 13. Susreta duhovnih zvanja s područja Brotnja zajednički su se pomolili i slavili euharistijsko slavlje, koje je predvodio fra Miljenko Mića Stojić. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
SV. MARIJA MAGDALENA (B)
Pj 3,1-4a
Ps 63,2-6.8-9
Iv 20,1-2.11-18
NUTRINA, A NE VANJŠTINA
Na ovom području gdje se sada nalazimo nekada su se kršćani skrivali pred turskom opasnošću. U Drugom svj. ratu vodile su se ovdje žestoke bitke za proboj u Mostar i dolinu Neretve. Slično je bilo i u ovom Domovinskom ratu, samo su neki drugi preuzeli uloge progonitelja.
Ono što je u svemu ovomu sržno jest ugroženost naše vjere. Smetala je napadačima jer nas je činila onim što jesmo.
Naravno, nismo i ne ćemo mi danas ovdje držati političke govore. Ali hoćemo one duhovne. Prisjećat ćemo se da nas je Bog vodio i da nas vodi. Bez njega smo trska na vjetru. Umišljamo si da smo netko i nešto, kad tamo obični nas vjetrić lomi.
Stoga nam je razmisliti o svojim grijesima i o svojim pogrješkama. Rekli smo Bogu »Da« u svome životu, posvetili mu čitavo svoje vrijeme, pa opet dogodi nam se da se zaboravimo. Odbacimo sve to loše od sebe i čista srca stanimo pred svoga Gospodina i osluškujmo njegovu poruku.
Uljudba u kojoj živimo nije kršćanska kao što je nekada bila. Sada je to uljudba okrenuta samoj sebi. Čovjeka, a ne Boga, stavlja u svoje središte želeći od njega napraviti novog boga ili nove bogove. Um caruje, a duh je gurnut u zapećak.
Ako nas ta uljudba nije toliko zaslijepila, onda znamo da tako ne će moći ići. Dokazao nam je to i slučaj prvoga čovjeka. Htio je biti poput Boga i tragično pogriješio. Postao je krhak, sklon propadanju.
Mi kršćani griješimo ako se damo uvući u ovu tragičnost. Odbaciti nam je sjaj i svjetlucanje današnje prevladavajuće uljudbe. Ne trebamo se mi suobličiti njoj, već se ona treba suobličiti nama. Teka kada se to dogodi živnut će ovaj svijet.
Lijep nam je primjer u svemu tomu Crkva na Zapadu. Obogatila se novcem, slizala se s današnjom uljudbom i ostala bez duha. Zbog toga je odbacuju kao nešto nevrijedno, pregaženo vremenom. Želi li nastaviti dalje morat će promijeniti život, kao što je to učinila Sv. Marija Magdalena čiji blagdan danas slavimo. Isusu Kristu nije do kažnjavanja, njemu je do toga da čovjeku oprosti grijehe.
Na spomenute opasnosti opominjao nas je još Sv. Pavao u 2 Kor. Grad Korint u njegovo vrijeme bio je kozmopolitski grad, naš današnji Zapad. I nije bilo lako biti kršćaninom u njemu. Ali ako se želi ići pravim putem, onda se može.
Važno je samo dubinski odgovoriti sebi što je naš pravi oslonac u životu. Jesu li to one vrijednosti koje nam nameće današnja uljudba ili su to vrijednosti o kojima je Isus propovijedao. Zarobljavaju li nas današnji mediji i razna tehnička dostignuća ili se mi samo njima služimo na veće svoje dobro i dobro drugih ljudi oko nas? I još je puno tih pitanja koja bismo mogli postaviti.
Kao crkvene osobe pozvani smo najprije sebe dovesti u red pa onda drugima svjedočiti kako bi trebalo živjeti. Poslušati nam je riječi Sv. Pavla »Staro uminu, novo gle nasta«. Mi smo to novo, mi smo kvasac ovoga svijeta.
Vođeni ovakvim i sličnim namislima pristupili smo izgradnji ovoga Spomen-središta Groblje mira o čemu smo maloprije govorili. Ono nema smisao u samome sebi, ono ima smisao u našoj otvorenosti Bogu i drugim ljudima.
Ako Bog da, uskoro ćemo ovdje vani kod onih zastava podignuti kip Pietà, Gospa u krilo prima mrtvog sina. Ona je tako primila u krilo i sve one za koje smo ovdje podigli i podižemo križeve. Među njima je i 225 crkvenih osoba podrijetlom iz države s ovu stranu granice. Molimo se danas za njih, a vjerujem i da se mnogi od njih mole za nas jer su ovdje živjeli dobrim i svetim životom.
Nalazimo se u crkvici posvećenoj Sv. Josipu. Ovakvim rasporedom značajnosti na ovom mjestu željeli smo naglasiti važnost obitelji, važnost zajedništva, važnost domoljublja. Imamo tu i Vukovarski križ, spomen na one koji su nam svojom žrtvom konačno donijeli slobodu. Zajedno smo i takvi idemo naprijed.
Umoran trgovački putnik odloži vreću punu pamučnih kapa i zaspe usred šume pune majmuna. Kada se probudio, našao je praznu vreću a mnoge majmune s kapama po drveću.
Kako ponovno kape dobiti natrag? Trčati za majmunima? Ne, to je pothvat očajnika. Privući ih nečim? Ne, to je uzaludan trud. Prijetiti? Svi bi pobjegli.
Nakon podosta muke i domišljanja trgovac se naljuti te bijesno baci svoju kapu na tlo. I gle – majmuni učiniše isto! Tako je trgovac dobio natrag svoje kape.
Naizgled je ova priča smiješna. Ali samo naizgled. Ona je itekako ozbiljna. Poziva nas u životu slijediti samoga sebe, a ne, poput majmuna, oponašati druge! A to činimo slijedimo li današnju uljudbu, o čemu smo govorili.
Da smo slijedili neke glasove oko nas, ovoga što ovdje vidite, jednostavno ne bi bilo. Ali smo slijedili Božji glas, glas naroda. Brinuli smo se kroz proteklo vrijeme za naše pobijene i ta briga dovela je do svega ovoga.
Prisjetiti nam je se ovdje prvih kršćana. Znamo kako su ih žestoko progonili, i židovska vlast i Rimljani. Mnogi su pali u tim vremenima, odnosno za svoje uvjerenje založili svoju glavu. Preživjeli nisu zbog toga naricali i padali u očaj, već su trenutak njihove smrti uzimali kao trenutak njihova rađanja za nebo. Zbog toga su pomno zapisivali sve što se događalo te neprestano isticali njihov primjer.
I mnogi među našim palima u raznim ratovima, bunama i vremenima zlosilja pali su na pravi kršćanski način. Trebamo to istraživati, trebamo se svega toga sjećati. Padne li zaborav na njih, zaborav je pao na nas same.
Htjeli mi to ili ne odgovornost je očito danas na nama. Ne smijemo žaliti ni za kakvim vremenima, već zavrnuti rukave. Oni koji dolaze ocjenjivat će kako smo se ponašali.
Ne smije nas uljuljkati i opustiti naša životna zaštićenost. Imamo što pojesti, popiti, gdje spavati, imamo možda i pristojan džeparac ili primanja, pa što nas briga za bilo što drugo. To bi zapravo samo trebala biti olakšanja u našem naporu pronijeti okolinom u kojoj se nalazimo bogoljublje i domoljublje. A to je tako časno.
Kao narod nažalost još nismo popisali svoje žrtve, odali im dostojnu počast i tako na pravi način zatvorili te stranice. Umjesto toga opijamo se još onim duhom koji je njima skinuo glave. Dok to kao narod, ne uvidimo, ne će biti dobro.
Govor o svemu tomu nije nikakvo izgubljeno vrijeme. Ne može se ići onom logikom da neka je meni dobro, a za sve drugo baš me briga.
U svemu ovome primjer bi nam mogao biti Sv. Ilija ne samo zato što je zaštitnik države s ove strane granice. Revnovao je za svoga Boga, kaže Sv. pismo.
Nije mu jamačno bilo lako u životu, bilo bi mu mnogo lakše da je manje slušao Gospodina a više svoju pamet. No, tada ga Bog ne bi priznao kao svoga suradnika, svoga slugu.
Obično nam u sjećanju živi kao neustrašivi borac za Boga i za svoj židovski narod. Istina je to, ali je isto tako istina i da je bio čovjek duboke molitve. Tu je on saznavao što mu je činiti i kako mu je činiti. Ostalo je samo da na to pristane.
Zbog zasluga nije umro, kako kaže Sv. pismo, nego su ga ognjena kola uznijela na nebo. Kada i mi sami dođemo u taj trenutak, a doći ćemo, hoćemo li se pojaviti pred Bogom uzdignute glave, ali ponizno, ili ćemo biti pokunjeni? Sve nam je učiniti da što više sličimo Sv. Iliji, a što manje onima koji ovom zemljom idu pomodnim stazama.
Nije važno, dakle, što smo vani, važno je što smo u svome srcu. To je naša prava slika, ono po čemu će nas pamtiti i ljudi i Bog. Neka ta slika bude što bolja, što ljepša. Amen!
fra Miljenko Stojić
Također, na ovogodišnjem Susretu don Ljubo Planinić održao je predavanje o ideji i ostvarenju Groblja mira na Bilima, na kojemu je trenutno u tijeku postavljanje križeva za stradale.
Don Ljubo Planinić ovom je prilikom kazao kako su u Drugom svjetskom ratu i poraću stradali mnogi hrvatski vojnici i civili, te kako je od ukupnog broja stradalih u ratu poginula samo jedna četvrtina, dok su tri četvrtine od ukupnog broja stradalih ubijeni ili su nestali u poraću Drugog svjetskog rata.
– U ratnim okršajima poginula je jedna četvrtina, a tri četvrtine ubijene su, stradale ili nestale u poraću Drugog svjetskog rata. Najvećem broju stradalih u vremenu poslije Drugog svjetskog rata ne zna se za grobove. Svi su oni bili žrtve totalitarnih režima: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma. Mi na ovim prostorima sve do 1990. nismo ni smjeli govoriti da je netko iz obitelji poginuo, ubijen, stradao ili nestao u Drugom svjetskom ratu i poraću. O tome se nije pričalo, nije se ni smjelo pričati, a poglavito se nije smjelo pitati za njihove grobove. Većini od njih za grob se ni ne zna. Došlo je vrijeme, hvala Bogu, da njima svima u spomen podignemo „Groblje mira“. Mnogima nećemo doći do groba i grobišta jer i ne znamo gdje su, ali moći ćemo im u spomen i sjećanje isklesati križ i napisati njihova imena i prezimena – kazao je don Ljubo Planinić.
U svom predavanju don Ljubo se osvrnuo na ideju za izgradnju Groblja mira, odabir lokacije, ulogu Hrvatskog narodnog sabora, njegovog Odjela za Drugi svjetski rat i Domovinski rat te općinskih povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta. Uz navedeno sudionici Susreta razgovarali su o dosadašnjoj izgradnji Groblja mira i godišnjim misnim slavljima kojim se obilježava stradanje žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Na današnjem susretu sudionici su se s posebnim pijetetom prisjetili pokojnog fra Ivana Ševe, dugogodišnjeg člana Organizacijskog odbora Susreta, i ostalih preminulih kolega i kolegica. A na 13. Susretu duhovnih zvanja s područja Brotnja izabrano je novo vodstvo koje će brinuti o organizaciji sljedećih susreta. Za predsjednika je izabran don Ljubo Planinić, zamjenika predsjednika fra Miljenko Mića Stojić, a časne sestre Kristina Barbarić i Korona Cigić za članice Organizacijskog odbora.
Citluk.ba
