Pismo započinje citatom Meše Selimovića: "Bosna je moja velika ljubav i moja povremena, bolna mržnja...", a autorica postavlja pitanje svijetu i Europi:
Od Meše...
"Vrišti li Središnja Bosna dovoljno glasno, toliko da je čuju i najbliži susjedi i daleki oceani i pričaju o njezinom vrisku, ali odbijaju pomoći. Europo, tebe pitam, vrištimo li dovoljno ili nas rane trebaju još jače progutati, duše nam izrezati, da bi ti, Europo, čula? Svijete, tu je nekad živjelo 500.000 Hrvata. Europo, tu je u četiri godine u krvi nestalo 100.000 očeva, muževa i braće. Gospođo Europo, tu su djeca rasla bez osjećaja za oca, a ti, kao da ne vrište, kao da ne čuješ.
Također će upozoriti da njezinu rodnu grudu 'svojata tko i kad stigne'.
"Dijele nas i odjeljuju oni što Bosna nije njihova, oni koji su 'jednima uzeli slobodu, a drugima vjeru', a ti, Europo, ne čuješ odjek podjele, vrisak od rana što dijele i bole. Gospođo Europo, ovo je zemlja koja je dala jednog nobelovca, koji je rekao da je sve njegovo iz Bosne, koji je napisao da se samim korakom po toj zemlji preporađaš i oslobađaš, a danas ga negiraju oni koji su Bosni oteli sve i vratili je u neko drugo, mračno vrijeme. Bosna još u mraku vrišti, a ti gospođo, ne čuješ", citat je iz pisma.
Autorica se obraća i svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj:
"Europo, ovo je zemlja koja je Hrvatskoj dala izbornika koji je hrvatsku nogometnu reprezentaciju odveo do trećeg mjesta na svijetu, a danas ta ista Bosna nije dovoljno hrvatska tim istim velikim Hrvatima. Nikome nije dovoljno hrvatska, osim bosanskim Hrvatima, koji su svoje najbolje poklonili Hrvatskoj. Čujete li ih kako vrište?
Europo, ovo je narod kojeg prvi susjedi ne smatraju narodom, a čuju ga kako vrišti. Oprostite nam vi, veliki Hrvati, što se ne udaramo u prsa u hrvatskom parlamentu, nego živimo svoje živote daleko od svjetovnog cirkusa, koji je vaša scena. Oprostite nam što nismo toliko 'veliki'.
O, oprostite nam vi, veliki vjernici, što naše krunice nisu na retrovizoru, nego za obiteljskim stolom. Ispričavamo se vama, veliki Hrvati, što su nam očevi '91. i '95. ginuli za Hrvatsku, a '92. se vraćali u pakao zemlje na kojoj su odrasli. Oprostite nam i vi, veliki vjernici, što križeve na zidovima držite, jer mi svoje na leđima nosimo.
... do Andrića
Oprostite nam, vi, veliki Hrvati što vrištimo, samo ne po državnim firmama, nego u svoja četiri zida", navodi Mia Grgić.
Za kraj svojevrsnog vapaja iz Srednje Bosne odabrala je riječi Ive Andrića:
"Gospode, koji si nad svjetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hljeb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hljeba smo željni."
Dan nakon objave pisma razgovarali smo s autoricom Miom Grgić. Rekla nam je da ga je napisala više za sebe i da ju je prilično iznenadio odjek koje je ono imalo u javnosti. Da zabune ne bi bilo, reakcije su, tvrdi, redom pozitivne.
– Što sam imala, to sam i rekla, ali više ne bih izlazila u javnost oko toga. Molim vas da me shvatite – poručila nam je Mia Grgić kad smo htjeli doznati više detalja koji su prethodili njezinu pismu.
