Sedina Muhibić je rođena 1991. godine u Sarajevu, u decembru mjesecu. I to je jedini podatak koji ima o sebi. Roditelji su je ostavili po rođenju. Rasla je u Domu Bjelave i SOS Dječijem selu.
Ante Kostelić koji je više na Sljemenu nego kod kuće sam je ustvrdio da nije trebalo snimati film o njegovoj obitelji, nego o njoj, Sedini Muhubić.
Danas je teško pronaći lijepe priče, no kad ih se pronađe onda nekako stoje u zapećku medijske i ponude i zanimanja. Priča o mladoj bosnakohercegovačkoj skijašici za čiju se karijeru zabrinuo i pobrinuo Ante Kostelić prekrasna je. Naime, djevojka koju su roditelji ostavili u sarajevskom ratnom paklu i koja je preživljala po domovima danas je skijašica koja trenira na Sljemenu, a završila je školu, pa je i pedagog. Ona majku i oca ne pozna, niti je zanima tko su, nema želje da ih vidi, upozna. Živi svoj život, ponosno…piše Dnevno.
Sad joj je 26 godina, skrasila se u Zagrebu gdje vrijedno trenira, ima želju natjecati se i u Svjetskom kupu. Ante Kostelić koji je više na Sljemenu nego kod kuće sam je ustvrdio da nije trebalo snimati film o njegovoj obitelji, nego o njoj, Sedini Muhibić.
Kako je uopće došla do Zagreba?
“Vidjela sam da će se obilježavati 50 godina skijanja, pa sam odlučila otići na to. Nisam stigla rezervirati mjesto, niti sam uzela karte da to sve gledam. Pisala sam po Facebooku i pitala ljude može li mi tko pomoći za smještaj. Javila mi se jedna odgojiteljica i kaže kako ne mogu tako napustiti državu, moram se 24 sata ranije najaviti. Ja ju blokiram. Stigla sam na prvi autobus za Zagreb. Došla sam točno na vrijeme početka svečanosti. Upoznala sam Tinu Maze i Janicu Kostelić, preskočila ogradu i slikala se sa skijašima. Prišla sam jednom momku iz osoblja i pitala ga gdje mogu kupiti kartu, a on mi kaže kako je to nemoguće. Onda mu objasnim da sam došla iz Sarajeva i da nisam stigla to obaviti, što on nije mogao vjerovati. Rekao mi je da dođem sutradan i da će mi on dati kartu.”
Sedina je skijala i prije, kao 20-godišnjakinja teško se ozlijedila u Njemačkoj, nije ju to pokolebalo…
“Zbog ozljede noge napravila sam pauzu tri godine. Nisam nikako skijala. No za to vrijeme moje želja je još više rasla. Bila sam svjesna da se profesionalno više ne mogu baviti skijanjem, ali sam htjela na bilo koji način djelovati u skijanju. Pisala sam molbe BiH Savezu, no nikada nisam dobila nijedan odgovor. Uopće nemam uvid tko je i da li je itko vidio te moje mailove. Kada sam konačno vidjela da tu nema prilike za mene, odlučila sam pokušati pronaći svoje mjesto u Hrvatskom skijaškom savezu.”
Da je priča teška i lijepa svjedoče i sljedeće njene riječi, kako navodi portal source.ba
“Bila sam tamo i uživala, upoznala dosta ljudi, iz svih zemalja. Po povratku sam se odlučila zahvaliti Hrvatskom skijaškom savezu. Opisala sam svoje iskustvo tamo i zamolila ih da iduće godina radim na skijaškim utrkama. Odmah su mi odgovorili. Tijekom godine smo održali kontakt. Prepoznali su tu moju ljubav i obećali su mi smještaj, prijevoz, honorar, sve. Tako sam ove godine išla tamo i bilo mi je odlično. Prošla sam cijelu organizaciju te imaju za cilj da me obuče da jednog dana i sama organiziram skijaške trke. Sad bih plakala, kad se sjetim. Sve, apsolutno sve sam prošla. Dobila sam ponudu i iz Slovenije, iz njihovog skijaškog saveza, da radim s njima. Tek na kraju sam im rekla tko sam i da nemam roditelje.”
