Stalna misija Svete Stolice pri Vijeću Europe predala je u ožujku 2017. Vijeću Europe svoje stajalište, tzv. Position paper o pitanju roda, koji u prijevodu na hrvatski jezik glasi:
Cjelokupni sustav ljudskih prava temelji se na priznanju neotuđivoga dostojanstva svake ljudske osobe pod kojim se podrazumijeva ontološka ravnopravnost svakoga ljudskoga bića ne praveći pritom bilo kakve razlike.
Sveta Stolica ne prestaje podržavati i promicati svako nastojanje u vidu zajamčenosti poštivanja temeljnih prava i sloboda žena i promicanja njihove uloge na svim razinama i područjima društvenoga života: »Što žene budu slobodnije u ostvarenju vlastitih talenata i preuzimanju odgovornosti unutar naših društava, to će čvršća biti nadanja da će cjelokupna zajednica napredovati u mudrosti, pravednosti i dostojanstvu života.« (1)
Istinska ravnopravnost
Već je papa Ivan Pavao II. svojedobno poticao cjelokupnu javnost na sudjelovanje u plemenitom djelu promicanja dostojanstva žene, kako bi se žene posve mogle uključiti u male i velike izazove našega vremena i vlastitom kreativnošću pridonijeti kulturnomu, društvenomu, političkomu i gospodarskomu životu, imajući pritom pristup svim instrumentima potrebnima za to, pa tako i onima na području prava. (2) Na isti način papa Franjo često naglašava jednakost dostojanstva muškarca i žene (3) i na nužnost izbjegavanja krutoga shvaćanja poslova koji se uobičajeno pripisuju ženama ili muškarcima. (4)
Ipak, nastojanja u promicanju autentične jednakosti u dostojanstvu i pravima muškaraca i žena ne mogu poreći spolnu različitost koja se pokazuje ne samo u spolnoj uzajamnosti, nego i u međusobnoj nesvodivosti spolova. (5) Ako je istina da muškarci i žene mogu bez ikakve diskriminacije vršiti bilo koju ulogu u društvu – a istinska ravnopravnost kao cilj koji želimo postići još je daleko od ostvarenja – također je istina ustvrditi da su muškarci i žene pozvani dati svoj doprinos u društvu sukladno svojim originalnim vlastitostima. (6) U vezi s tim papa Franjo je istaknuo opasnost »promicanja neke vrste emancipacije koja, kako bi zauzela prostor oduzet muškosti, napušta ženstvenost s dragocjenim odlikama koje ju označavaju«, kao i na suprotnu opasnost »ograničavanja majčinstva na društvenu ulogu, na zadaću, iako plemenitu, ali koja zapravo ženu, s njezinim sposobnostima, stavlja na stranu, ne vrjednuje ju u potpunosti u izgradnji zajednice«. (7)
Svakomu pripada poštovanje
Spolna se različitost, koju utvrđujemo kao urođenu datost koju nije moguće nadići, uvijek živi i razumijeva unutar određene kulture i povijesti. (8) Kultura pak nije nikad zatvorena u sebe, nego je uvijek u živu dijalogu s drugim svjetonazorima. To ipak ne znači da spolni identitet možemo svesti na subjektivno iskustvo koje je moguće prilagođavati po volji pojedinca. Posebnost i komplementarnost dvaju spolova predodređena su obilježja koja nisu podložna međusobnoj razmjeni ili promjeni sukladno nečijim preferencijama: radi se o iskustvu »rađanja koje je izvorno«, koje svaki pojedinac nosi u sebi kao rođeno ljudsko biće. Svaka je osoba uvijek najprije biće rođeno od jednoga muškarca i jedne žene, mnogo prije nego što postane sposobno rađati drugi život.
Poznato je da zbog fizioloških ili psiholoških razloga u ponekih osoba dolazi do poteškoće poistovjećivanja sa spolom kojem pripadaju. U takvim slučajevima Sveta Stolica podsjeća da svakomu pripada poštovanje koje proizlazi iz neotuđivoga dostojanstva ljudske osobe, a ono uključuje i njezino tijelo.
Ipak, ne mogu se prihvatiti tvrdnje onih koji smatraju da je »rodni identitet« plod isključivo kulturnih i kontingentnih čimbenika, u potpunosti podložan pojedinačnoj slobodi, ili da se vrijednosti koje izražavaju spolnu različitost ukorijenjene u nekoj kulturi trebaju promatrati isključivo kao »rodni stereotipi« čije je uklanjanje nužno kako bi se »oslobodilo« žene od stanja koje ih potlačuje.
Dvosmislenost i nejasnoća pojmova
U tom je kontekstu papa Franjo upozorio na »različite oblike specifične ideologije, općenito nazvane rodna ideologija, koja negira različitost i naravnu komplementarnost muškarca i žene«. »Ta ideologija zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sam antropološki temelj obitelji. Pokreće obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti, koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene« (apostolska pobudnica Amoris laetitia, br. 56). S pravom se u javnosti događaju snažne reakcije kad se na području odgoja žele nametnuti shvaćanja spolnoga identiteta koja ne odgovaraju antropološkoj stvarnosti.
Iz svih ovih navedenih razloga Sveta Stolica upozorava na opasnost cjelokupne zamjene terminologije »spolni identitet« i »ravnopravnost između muškarca i žene« s »rodni identitet« i »rodna ravnopravnost«, izrazima koji omogućuju dvosmislenost i stvaraju nejasnoću.
Pod »gender equality« Sveta Stolica podrazumijeva ravnopravnost muškarca i žene (jednako kao i značenje prijevoda toga izraza na mnogim jezicima). U mjeri u kojoj se slaže s redovitom i općeprihvaćenom uporabom na međunarodnom području, Sveta Stolica odobrava definiciju »gender equality« rabljenu u »Gender Equality Strategy 2014-2017« Vijeća Europe, po kojoj »ravnopravnost spolova označava jednaku vidljivost, osnaživanje, odgovornost te zastupljenost žena i muškaraca u svim područjima javnoga i privatnoga života« (usp. Uvod, Strategija za ravnopravnost spolova Vijeća Europe od 2014. do 2017. godine).
Međutim, u određenim slučajevima uporaba pojma »rod« u najmanju je ruku dvosmislena. To je slučaj, primjerice, kod Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji iz 11. svibnja 2011., poznatije kao Istanbulska konvencija. Za vrijeme pregovora o toj konvenciji ova je delegacija, zajedno s još nekima, više puta skrenula pozornost na novost koja se nalazi u članku 3.c, po kojem »rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce«. Ta se definicija bitno razlikuje od one koja je sve dotad jednoglasno prihvaćana u međunarodnom pravu, odnosno u članku 7.3. Rimskoga statuta Međunarodnoga kaznenoga suda i u Deklaraciji Četvrte svjetske konferencije Ujedinjenih naroda o ženama (Peking, 1995.), gdje se pojmovi »rod« i »spol« rabe kao sinonimi.
Ta je dvosmislenost još jasnije vidljiva na jednom drugom mjestu Istanbulske konvencije (čl. 4., st. 3.) u kojem se u istom stavku pojam »rod« donosi uz pojam »spol«, što omogućuje takvo tumačenje teksta Konvencije po kojem bi rod bio sastavnica osobnoga identiteta koja bi bila neovisna o spolu. Ta je dvosmislenost još više podložna kritici kad u nastavku teksta Konvencija obvezuje stranke da promiču na području odgoja, dakle kod maloljetnika, »nestereotipne rodne uloge« (čl. 14., st. 1., usp. i čl. 12., st. 1.).
Posljedice takvih dvosmislenosti i nejasnoća mogle bi bez sumnje narušiti ono što neke države članice legitimno smatraju bitnim dijelom svoje kulturne i ustavne baštine. Nadalje, mogle bi također uskratiti pravo roditelja da osiguraju svojoj djeci odgoj u skladu s vlastitim vjerskim i svjetonazorskim uvjerenjima, pravom koje jamči članak 2. prvoga Protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava.
Ozbiljnost fenomena nasilja
Na kraju valja naglasiti da se uporaba takve sporne definicije »roda« ne pokazuje potrebnom kako bi se ostvarili ciljevi Istanbulske konvencije. Upravo je ta terminologija onemogućila postizanje konsenzusa u prihvaćanju Konvencije, pridonijevši usporavanju procesa njezina prihvaćanja te dovodeći neke države do toga da u trenutku pristupanja Konvenciji istaknu legitimne interpretativne izjave, na koje sada, pak, ulažu prigovor druge države stranke koje ih smatraju rezervama općega karaktera. Rasprava se zapravo pomakla na to sporno pitanje.
Situacija do koje je došlo još više žalosti kad se uzme u obzir ozbiljnost fenomena nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koji je nažalost u zabrinjavajućem porastu u Europi te koji, uz jednoglasnu osudu, zahtijeva povezivanje svih nastojanja u sprječavanju uništavanja života i brigu o žrtvama i njihovim obiteljima.
I zaključno, Sveta Stolica podržava svako djelovanje koje istinski pridonosi poboljšanju uvjeta života žena. Istodobno, zbog važnosti antropoloških i socijalnih pitanja koja su posrijedi, duboko žali što se rasprava između međunarodnih nositelja vlasti narušila širenjem široko osporavanoga jezika i teorijama koje, uz ostale stvari, prijete da će se negativno odraziti na temeljnu ulogu koju brak i obitelj zauzimaju za opće dobro i stabilnost naših društava.
Bilješke:
1 – Izjava Svete Stolice, Četvrta svjetska konferencija Ujedinjenih naroda o ženama, 5. rujna 1995.
2 – Ivan Pavao II., Poruka glavnoj tajnici Četvrte svjetske konferencije Ujedinjenih naroda o ženama Gertrude Mongelli, 26. svibnja 1995.
3 – Apostolska pobudnica Amoris laetitia, br. 54.
4 – Apostolska pobudnica Amoris laetitia, br. 286.
5 – Sveta Stolica potvrđuje da ta objektivna različitost omogućuje istinsku komplementarnost, izvor života, obogaćenja i ravnoteže. Kako je ustvrdio papa Franjo: »U tom smislu treba prepoznati da nas samo naše tijelo dovodi u izravnu vezu s okolišem i ostalim živim bićima. Prihvaćanje vlastitog tijela kao Božjeg dara nužno je za primanje i prihvaćanje cijelog svijeta kao Očeva dara i našega zajedničkog doma; naprotiv, kada mislimo da uživamo apsolutnu moć nad vlastitim tijelom, to, često suptilno, prerasta u mišljenje da uživamo apsolutnu moć nad stvorenim svijetom. Učiti prihvaćati vlastito tijelo, brinuti se za njega i poštovati njegov najpotpuniji smisao, bitan je sastavni dio svake istinske ljudske ekologije. Također, potrebno je cijeniti vlastito tijelo u svojoj ženskosti i muškosti kako bismo se mogli prepoznati u susretu s nekim tko je drugačiji« (enciklika Laudato si’, br. 155).
6 – Ta se ontološka ravnopravnost ljudskih bića pokazuje na poseban način u izvornoj različitosti muškarca i žene. Ta je različitost urođena ili izvorna na dva načina: prvo, jer je svaki pojedinac od početka svoga života u cjelovitosti svoga genetskoga identiteta spolno određen kao muškarac ili žena. Spolna različitost određuje ljudsko biće u svim njegovim dimenzijama; fizičkoj, psihološkoj i duhovnoj. Drugo, jer svaki pojedinac nosi u sebi, na genetičkoj razini, naslijeđe muškarca i žene od kojih je dobio život. Spolna je različitost dakle vezana uz prokreaciju.
7 – Papa Franjo, Govor sudionicima simpozija u prigodi 25. obljetnice apostolskoga pisma »Mulieris dignitatem«, 12. listopada 2013.; usp. i apostolska pobudnica Amoris laetitia, br. 286.
8 – »Ne možemo isto tako zanemariti činjenicu da na oblikovanje našeg bića, bilo muškog bilo ženskoga, nemaju utjecaj samo biološki ili genetski čimbenici, nego također mnogi elementi vezani uz temperament, obiteljsku povijest, kulturu, proživljena iskustva, stečeno obrazovanje, utjecaj prijatelja, članova obitelji i osoba kojima se divimo, kao i druge okolnosti koje zahtijevaju napor prilagodbe. Istina je da ne možemo odvajati ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati.« Apostolska pobudnica Amoris laetitia, br. 286.
