Misu i čitavu obnovu animirao je VIS Veritas Aeterna.
Na početku mise pater Ike podsjetio je kako je posao svih nas da se svi ljudi spase i pozvao da donesemo Gospodinu ono po što je došao, naše grijehe.
Propovijed je pater usredotočio na volju Božju. Sve je loše počelo od onog časa kad se naivni čovjek odlučio odvojiti od volje Božje i pomislio da možda može biti nešto izvan Božjeg plana. „Sve što je izvan volje Božje se zove pakao… Grijeh je pakao i kad si u grijehu to je pakao…“ Pakao sumnje, beznađa, mržnje. Ima ljudi koji žele ostat u svom paklu, ali da im ga Gospodin očisti, upravo su to oni koji govore: „Gospodine, Gospodine“. Žele svoju volju, a ne Božju. A nema dobra izvan Boga. Kako bi približio volju Božju, pater se dotakao Molitve predanja sv. Ignacija Lojolskog: „Uzmi Gospodine i primi svu moju slobodu, pamćenje, razum i svu moju volju…“ Nismo sebe stvorili, još otkrivamo tko smo i tek prvi put živimo. „Ne znam tko sam, otkud bi ja znao – zato budan čovjek dođe svome stvoritelju i kaže: Stvoritelju moj nemam ja ništa, nego samo napravi onako kako si ti htio… Ti znaš što god hoćeš – ja tebi delegiram, povjeravam svoju volju…“ Tu počinju radost, svetost i pravi život. Činimo sve da Boga nagovorimo na našu volju pa onda ispada da smo mi gospodin, a Bog je sluga. No kad se doživi dimenzija povjerenja s ljubavi „…onda ti želiš Božju volju…“ Treba imati povjerenja u Božju volju. Bog je beskrajna Ljubav i ne može ništa drugo htjeti nego dobro, da nas dovede u vječnost i kao Otac kaže: „Sinko sve moje, tvoje je…“
Nakon mise, pater Ike je u nagovoru pričao o nadi i herojstvu temeljeno na vlastitom iskustvu beznađa. Nadu mu je vratio susret s čovjekom koji vjeruje u Boga. Pričao je o vremenu komunizma i Jugoslavije a spomenuo je i Domovinski rat i iracionalnu nadu koja je usprkos svim protivštinama izrasla iz priča o herojstvima, ropstvu, Stepincu, o fratrima ubijenima u Širokom Brijegu, iz guslarskih pjesama, iz sjećanja, iskustava, boli, priče o hajduku Mijatu Tomiću, koji se neustrašivo suprotstavio turskoj sili i snazi. Koliko jedna priča, jedan događaj, može jednog čovjeka i sav narod pokrenuti. I Židovi su uvijek prepričavali svoje bitke, a najviše ono kako ih je Jahve proveo kroz Crveno more i nada ih je toliko ispunjala da su bili neuništivi narod. Kada Isus priča s dvojicom na putu u Emaus, oni kažu: „'A mi smo se nadali' i dok su se oni nadali … sve su mogli.“
Upozorio je nazočne da vjera nije iščekivanje da Bog nešto za nas učini, već da nas Bog promijeni. Stoga je jedini način ispravnog postavljanja prema životnim izazovima, krizama, problemima, poteškoćama… ne bježati nego suočiti se. „Najgora stvar koju svijet čini je da vas uvjerava da vi ne možete ništa, da vi ne trebate ništa, samo trebate biti tiho, pobožni, mirni i čekati da netko drugi nešto napravi. „Živiš za ono za što si spreman umrijeti. A čuda možeš, sve je pred tobom, sve priče tebe čekaju, sve bitke tebe čekaju, svi izazovi… Bog sve ima i sve može osim jednog – a to je da umjesto tebe kaže hoću. Ako ti ne kažeš hoću ni Bog nije dostatan, ako ti ne kažeš hoću, ništa od onoga što Bog čini nije dostatno, jer Bog toliko vjeruje čovjeku da nema alternative za nas… jedini je čovjek po kojem se dovršava djelo, a to sam ja, to si ti.“
„Vi ste kršćani, vi ste mladi ljudi, vi ste katolici, živite u herojskim vremenima… toliko je u domovini pastorala, i započinju najljepše bitke, duhovne bitke… i Blago Zadro… Jean-Michel, moji stričevi, širokobriješki fratri, Stepinci, ovdje su…“ U ovom vremenu niknut će novi veliki heroji, poručio je mladima pater Ike te dodao: „A možda si ti taj…“ Bog stvara po čovjeku, sada i ovdje, i svojim planovima izaziva nadu. Potrebno je očistiti se od navezanosti na ovaj svijet i kao ona dvojica iz Emausa reći: „Evo me, vraćam se“. „Evo dragi mladi, herojska vremena nisu prošla, ona se nastavljaju i nova dolaze.“ Mi smo djeca Pobjednika i u vremenitom i u vječnom pogledu.
