Ujutro, 30. srpnja 1942., pripremajući se za misu sveti Leopold Mandić je klonuo. Odnijeli su ga u krevet. Primio je sakrament bolesničkog pomazanja i ponavljajući posljednje riječi molitve Zdravo Kraljice, držeći uzdignute ruke prema gore, kao da ide u susret nečemu, kao preobražen, izdahnuo.
Još je 29. srpnja 1942. ispovijedao bez predaha, a zatim je cijelu noć probdio u molitvi. Čitava se Padova slila oko njegova mrtvog tijela, a njegov pogreb bio je trijumfalna povorka.
Trideset četiri godine poslije, 2. svibnja 1976., papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim, a 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim.
„Sav smisao moga života mora biti ovaj božanski plan, tj. da i ja, na svoj način, pridonesem štogod da se jednog dana, po promisli božanske Mudrosti, koja sve raspoređuje snagom i blagošću, odijeljeni Istočnjaci vrate u katoličko jedinstvo. Moram biti uvijek spreman raditi. Mi smo rođeni za napor, a odmarat ćemo se u raju. Ja sam pozvan za spasenje svoga naroda, tj. za slavenski narod, i ujedno sam pozvan za spasenje duša, na osobit način po sakramentu pokore.“
