Najprije bih želio zahvaliti biskupu Athanasiusu Schneideru što me je pozvao da sudjelujem na ovom predstavljanju njegove najnovije knjige.
Ali kako da ne zahvalim i svima Vama ovdje prisutnima na prijateljstvu, a posebno što ste nas počastili svojim prisustvom. Ove večeri pristali ste posvetiti svoje dragocjeno vrijeme slušajući ugledne govornike o knjizi i bogatom otajstvu naše katoličke vjere.
U vremenu ozbiljne krize u Crkvi, zbrke, a pogotovo jer prečesto čujemo toliko neskladnih mišljenja koja dolaze iz usta mnogih crkvenih velikodostojnika o doktrinarnim i moralnim pitanjima, te o prihvaćanju ideologija koje poriču Boga i njegov nauk o naravi i poslanju čovjeka, izdavanje knjige „Credo: Kompendij katoličke vjere“ inicijativa je od velike važnosti i došla je u pravo vrijeme. Doista, danas vlada prava kakofonija kada pastiri (biskupi i svećenici) izlažu nauk. Čini se da su međusobno proturječni. Svatko nameće svoje osobno mišljenje kao da je samo to istina. Rezultat je zbunjenost, dvosmislenost i otpadništvo. Velika dezorijentiranost, duboka zbunjenost i razorne neizvjesnosti ucijepljene su u duše mnogih kršćanskih vjernika.
Njemački filozof Robert Spaemann prikladno je opisao ovu zbunjenost citatom iz Prve poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima: „Ili ako trublja daje nejasan glas, tko će se spremiti na boj?“ (1 Kor 14, 8). Upravo sam zato u svojoj podršci napisao:
„Toliko je mnogo toga rečeno o katoličkoj vjeri danas – nešto je zbunjujuće, a nešto potpuno pogrešno – da moramo biti duboko zahvalni biskupu Schneideru na ovom vjernom, sažetom, dubokom i doista suvremenom izlaganju nauka Katoličke crkve. Posve svjestan dužnosti koju je primio svojim biskupskim posvećenjem po pitanju naučavanja nauka i prenošenja žive tradicije Crkve, u ovoj knjizi biskup Schneider poziva sve muškarce i žene dobre volje da prodube (i čak, gdje je potrebno, isprave) svoje znanje o katoličkom nauku. Njegova jasna i koncizna pitanja i odgovori to olakšavaju, dok njegovo marljivo bilježenje izvora potiče na dublje istraživanje bogatstva vjere“.
Ova knjiga zasigurno će služiti cilju biskupa Schneidera da pritekne u pomoć onoj malenoj „gladnoj kruha ispravnog nauka“ grupi vjernika, ona će se također pokazati kao važan alat u bitnom misionarskom djelu evangelizacije i apologetike u naviještanju Spasonosne Istine Isusa Krista u našem svijetu koji je tako očajnički treba.
Ova nas knjiga podsjeća na dobro strukturiran sadržaj kršćanskih istina. Pomaže nam vjerovati. Ali vjerovanje pretpostavlja znanje, a znanje podrazumijeva predanost razuma boljem poznavanju, internalizaciji, poučavanju i prenošenju. S ovom knjigom svatko od nas može moći ponovno krenuti vlastitim putem vjere, vratiti se temeljnim izvorima vjere, tako reći, kako bi ponovno otkrio vjeru koja se ne srami same sebe. Ova nam knjiga može pomoći u dubljem otkrivanju Isusa Krista, u većoj ljubavi i vjernosti, te da zajedno sa svetim Pavlom možemo reći: „Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan“ (2 Tim 1, 12).
Ne vjerujemo u doktrinu, nego volimo Osobu, Isusa Krista, u koju vjerujemo. Ne vjerujemo ni u dogme, ni u ideologije, ni u mudrost ovoga svijeta (usp. 1 Kor 2,6), ali po vjeri u Isusa Krista svatko od nas može reći: „Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 19 – 20). Vjerujemo u Onoga koji je rekao: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“ (Iv 8, 12). U nedostatku svjetla sve postaje zbrkano; nemoguće je razlikovati dobro od zla. Stoga postoji hitna potreba da se još jednom vidi vjera u svjetlo Isusa Krista, jer kad se plamen vjere jednom ugasi, sva druga svjetla počinju slabiti.
Zapravo, svjetlo vjere je jedinstveno, jer je sposobno rasvijetliti svaki aspekt ljudskog postojanja. Ovako snažno svjetlo ne može doći od nas samih nego iz izvora istine: jednom riječju, mora doći od Boga (usp. Lumen Fidei, br. 3-4). Kada govorimo o krizi u Crkvi, važno je istaknuti da Crkva, kao mistično Tijelo Kristovo, i dalje ostaje „jedna, sveta, katolička i apostolska“. Izvori teologije te crkveni doktrinarni i moralni nauk ostaje nepromijenjen. Crkva, kao Kristov tijelo i produženje u svijetu, nije u krizi. U krizi smo mi, njezina grešna djeca. Ona uživa u obećanju vječnog života: vrata paklena nikada je neće nadvladati. Isus kaže Petru: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16, 18). Znamo i čvrsto vjerujemo da će u njoj uvijek biti dovoljno svjetla za onoga tko iskreno želi tražiti Boga.
Poziv sv. Pavla Timoteju, njegovom sinu u vjeri, tiče se svih nas: „Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo… Timoteju, poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovi spoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili“ (1 Tim 6, 20 – 21). Polog vjere i dalje je nadnaravni božanski dar. Ali danas je kriza Crkve ušla u novu fazu: krizu Učiteljstva. Dakako, autentično Učiteljstvo, kao nadnaravna funkcija otajstvenog Tijela Kristova, koju nevidljivo vrši i vodi Duh Sveti, ne može biti u krizi; glas i djelovanje Duha Svetoga su postojani, a istina prema kojoj nas vodi je postojana i nepromjenjiva.
Evanđelist Ivan nam govori: „No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama“ (Iv 16, 13 – 15). Dogma, doktrina, božanska Objava uopće se ne mijenjaju. Crkva stoji pred Gospodinom radi zahvaljivanja, čašćenja i slavljenja, a njezin način molitve i vjere, iako uvijek sposoban za skladan rast i obogaćivanje, u biti je nepromjenjiv.
Lex credendi i lex orandi išli su ruku pod ruku i hranili jedno drugo kroz povijest Crkve. Ako vjerujemo da je naša dogma poput sjemena koje raste iz dana u dan, zašto ne bismo vidjeli dogmu način na koji molimo i tumačili je na sličan način? Teolozi započinju proučavanje probleme produbljivanjem znanja o tom području, kako im je ono predstavljeno u Starom zavjetu, novozavjetnim spisima, crkvenim ocima i konačno u Učiteljstvu Crkve. Tek nakon dugog putovanja mogu tvrditi da poznaju Tradiciju i razviti teoriju koja je s jedne strane u kontinuitetu s prethodnom teologijom, a s druge nudi aktualnu i, na neki način, originalnu perspektivu o tom pitanju i pritom ne mijenjanja doktrinu.
Na to nas želi podsjetiti biskup Schneider u svojoj knjizi „Credo: Kompendij katoličke vjere“. Na tome mu neizmjerno zahvaljujemo, a ja Vama na strpljenju i ugodnom slušanju.
Kardinal Robert Sarah,
umirovljeni prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
Rim, 26. listopada 2023.
Izvor: quovadisecclesia.com
