Grob blaženika je ognjište na kojem možemo, a posebno pastiri, ugrijati naša srca u molitvi i miru. Molim svakog dana da cjelovita istina o blaženom Stepincu prožme javno mnijenje
Kardinal Gerhard Ludwig Müller pročelnik je stožerne vatikanske kongregacije – Kongregacije za nauk vjere. Tu je naslijedio kardinala Josepha Ratzingera, kasnijeg papu Benedikta XVI., a danas je jedan od najbližih suradnika pape Frane. U utorak dolazi u Hrvatsku kako bi primio počasni doktorat Hrvatskog katoličkog sveučilišta te promovirao svoju knjigu "Razgovori o nadi". Tom prigodom dao je ekskluzivni intervju našem listu.
Trideset godina od izlaska knjige vašeg prethodnika kardinala Ratzingera "Razgovori o vjeri", vi objavljujete knjigu "Razgovori o nadi". Zašto je danas važno govoriti o nadi?
– Sam Krist je utjelovljenje nade! Mnogi misle da postoji samo jedna unutarpovijesna, imanentna i autonomna svrha. Oni polažu sve svoje nade u bogatstvo, seksualnost, ljepotu i mladost, u produžavanje života za desetak godina. Pritom zaboravljaju da je život uvijek previše kratak te da je u njemu uvijek i patnja nazočna. Ostaju, naime, još uvijek neodgovorena velika egzistencijalna pitanja: odakle dolazim, kamo idem, što je u onostranosti, zašto ratovati u životu, gdje je prava ljubav, istinska pravda, velika ljepota za kojom moje srce čezne.
Instrumentalizacija Pape
Mi kršćani zaista smo veliki sretnici: naša nam vjera omogućuje da zagrlimo Krista kao riječ Božju koja nam daje konkretan i stvaran odgovor. Naša je radost naviještati da je Krist ušao u naš život iz čiste milosti, da se poistovjetio konkretno sa svakim od nas. Nada je za svijet znati da je Krist iz ljubavi okrutno umro na križu te da je svima nama u uskrsnuću otvorio vrata vječnog života.
Dodirujete se vrlo osjetljivih tema, izravno i bez uvijanja, ne izbjegavajući nezgodna pitanja. Jedna od njih je i pitanje rastavljenih i ponovno oženjenih. Mnogi pastiri, javno ili privatno, govore da ih je papa Frane pomalo zbunio nejasnim stavom. Je li se nakon Amoris Laetitiae promijenio crkveni nauk po tom pitanju?
– Papa Frane je još jednom potvrdio nauk Crkve o nerazrješivosti i sakramentalnosti braka dvoje krštenih, temeljeći se na Riječi Božjoj, na Objavi. Kao vrhovni učitelj Objave, on i nije učinio ništa drugo, nego je samo naglasio katolički nauk glede nekih vidova braka o kojima ne postoje nikakve dogmatske sumnje.
Ipak moramo uzeti u obzir da je Sveti Otac htio učiniti da se ponovno približe oni vjernici koji su međusobno vezani civilnim zakonom ali kod kojih još uvijek postoji sakramentalni brak: s pobudnicom Amoris Laetitia papa Frane je svima nama uputio nužan poziv na pastoralnu senzibilnost kako bismo istražili prikladne pastoralne puteve i kako bismo se primjereno ophodili s takvim civilnim (građanskim) statusima koji su protivni volji Boga, tvorca braka.
U njegovu lijepom tekstu nalazimo trajan poziv upućen pastirima da razborito i suosjećajno prate osobe s takvim problemima kako bi ih prosvijetlili sukladno Kristovu zakonu koji otkrivamo u Evanđelju. Jedno tumačenje različito od ovog ne bi bilo ništa drugo doli instrumentalizacija Svetog Oca.
Mnogo se govori o ređenju oženjenih ljudi (viri probati) te ujedno i o ukidanju discipline celibata. Koji je vaš stav o tome?
– Pravoslavne crkve imaju oženjene svećenike, dok su im biskupi neoženjeni, monasi. To isto vrijedi i za Katoličku crkvu, koja slijedi Zakonik istočnog crkvenog prava. Postoje također i oženjeni protestantski pastori. Uza sve to, opadanje broja i kvalitete zvanja za pastoralnu službu je slično kod svih njih.
Ova prva konstatacija me navodi na mišljenje da se svi mi nalazimo u jednom globalnom kontekstu sekularizacije, u kojem ipak iskri poneko svjetlo u tami, kao što je to slučaj u hrvatskim biskupijama. S jedne strane, ovu se blagoslovljenu zemlju, s tolikim svećeničkim i redovničkim zvanjima, ne može promatrati samo kao jednu iznimku u europskom crkvenom kontekstu, nego kao izazov za jednu još angažiraniju evangelizaciju.
Hrvati mogu učiti druge
S druge pak strane, cijeli hrvatski narod, možemo reći bez upadanja u ikakvo samozadovoljstvo, može poučiti katolički svijet da je na tragu II. vatikanskog sabora celibat izvor svećeničke duhovnosti shvaćene kao život ispunjen služenjem Bogu i drugima. Svećenička služba je izvor predodžbe o Kristu Dobrom Pastiru, koji je dao svoj život za ovce svoje: Krist, stoga, nije samo model našeg svećeništva, već je on sam svećenik.
Mi smo to, naprotiv, po udioništvu, kao što to potvrđuje sam sveti Pavao, pokazujući celibat kao primjer apostolskog života. Uvjeren sam zato da dokidanje dara celibata u katoličkom svećenstvu, s njegovom dugom tradicijom, ne bi riješilo nikakav problem, nego bi, naprotiv, pogoršalo situaciju.
Za razliku od mnogih drugih kršćanskih zajednica i crkava, Katolička crkva ne redi žene. Je li to diskriminacija?
– Ređenje je jedan sakrament. Znak ili simbol tog sakramenta pokazuje odnos Krista zaručnika i Crkve zaručnice. Poradi tog razloga svećeništvo je poziv Božji, a ne neko ljudsko pravo. Možemo li uopće zahtijevati jedno svećeništvo "po mjeri" moderniteta i egalitarističko? To bi bilo ravno optužbi Boga zašto je stvorio čovjeka kao muškarca i ženu.
Neki visoki crkveni prelati otvoreno govore o homoseksualnom lobiju u Vatikanu koji utječe na mnoge važne stvari, od financija do kadrovske politike. Postoji li takav lobi ili je to konstrukt?
– Lako može biti da takvo što postoji, ali u medijskim fantazijama. Međutim, nitko mi se i nikada nije predstavio s takvim akreditivima. Niti, pak, imamo u Vatikanu nekakvu političku policiju koja bi kontrolirala privatni život. Čak, štoviše, uvijek sam očekivao da svi suradnici Svetog Oca, od kardinala do zadnjeg vratara, nasljeduju u njihovim mislima i u njihovu životu put Isusa Krista, čistog i vjernog služitelja.
'Terorizam tračarenja'
Ovih zadnjih godina sam ja, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, vidio na djelu, kod goleme većine mojih bliskih suradnika, upravo onakvu uzornost koja omogućuje duhovnu obnovu čitave Crkve, oslobođene od raznih oblika svjetovnosti ili čak, a što je još i gore, od jednog života bez Boga.
U sadašnjoj "globalizaciji indiferentnosti", granice između istine i laži su zamućene: izazov pred kojim se nalazimo sastoji se u tome da se znamo oduprijeti tim svjetovnim zarazama te da ne sijemo sjeme razdora, upadajući u ono što papa Frane voli zvati "terorizmom tračarenja".
U Hrvatskoj je među vjerničkim pukom bolno odjeknula vijest o odgodi kanonizacije blaženog kardinala Stepinca, o kojem u knjizi govorite biranim riječima. I danas mnogima, bilo teolozima, bilo običnim vjernicima, ova vrlo neobična odluka Svetog Oca nije do kraja shvatljiva. Kako biste vi to objasnili?
– Nisam direktno uključen u djelatnost Kongregacije za proglašenje svetih. Međutim, svojedobno smo dali nihil obstat (neprotivljenje I. Š.) za ovu kanonizaciju, koja je jedan istinski dar Božji sveopćoj Crkvi, jedna milost u ovom našem mlakom, nesigurnom, krhkom i umornom svijetu. Štoviše, u mojoj knjizi "Razgovori o nadi" javno sam se izjasnio kako bih na međunarodnoj razini očitovao moju pobožnost blaženom Stepincu, tom svijetlom modelu pastira vjernog vlastitoj savjesti iz ljubavi prema jedinstvu Crkve, koje svoj opipljiv izraz ima u Petrovu Nasljedniku.
Mislim da bi hrvatski narod trebao biti velikodušan te podijeliti ovu svoju nacionalnu veličinu sa svim drugim katolicima, promičući zagrebačku katedralu kao jedan od glavnih odredišta međunarodnih hodočašća. Grad Zagreb je po sebi jedan dragulj s kojim treba ljude upoznati, ali grob blaženika je ognjište na kojem možemo, a posebno pastiri, ugrijati naša srca u molitvi i miru.
Kada je riječ o konkretnom pitanju glede kanonizacije, ne mogu sebi dopustiti javna nagađanja, ali molim svakog dana da cjelovita istina o blaženom Stepincu prožme javno mnijenje. Istina će nas osloboditi (Iv 8, 32).
Pogrešno shvaćanje Boga
Kada će Stepinac biti kanoniziran i gdje, u Vatikanu ili u Zagrebu?
– Praksa je zadnjih godina da se kanonizacije obavljaju u Rimu, dok se beatifikacije događaju u biskupijama kojima su blaženik ili blaženica pripadali. Glede, pak, vremenskog termina kanonizacije, možemo jedino moliti Dobrog Boga da se to dogodi što je moguće prije.
Međugorje je postalo globalno hodočasničko mjesto, no, istodobno, od svog nastanka postalo je i mjesto prijepora u našoj mjesnoj Crkvi. Koji je stav Svete Stolice i vas kao predsjednika Kongregacije za nauk vjere? Jesu li tamošnja ukazanja vrhunaravnog karaktera, te koja je sudbina Međugorja u budućnosti?
– Također, i kad je riječ o Međugorju, moramo čekati objašnjenje i odluku najvišeg autoriteta sveopće Crkve. Prije svega glede pitanja o nadnaravnom karakteru gore navedenih događanja. Ali kod zrelog katolika, štovanje i sinovska ljubav prema Djevici Mariji, Majci Božjoj, ne ovise o fenomenima kao što su ukazanja ili poruke.
Pravi temelji katoličke vjere s obzirom na Mariju bit će uvijek njezino djevičanstvo i božansko majčinstvo, njezino bezgrješno začeće i uznesenje kao što to proizlazi iz čitanja dokumenata II. vatikanskog sabora Lumen gentium, pogl. VIII. i apostolskoj pobudnici Marialis cultus Pavla VI, 1974.
Terorizam, izbjeglice te radikalni islam su svagdašnje teme. Izvire li nasilje iz samog islama ili je posljedica njegova iskrivljavanja, te kako vam iz današnje perspektive izgleda predavanje koje je Benedikt XVI. održao u Regensburgu?
– Religija kao krepost izražava priznanje Boga kao Stvoritelja svih ljudi. Iz toga proizlazi štovanje Boga u njegovoj apsolutnoj transcendenciji kojom nije moguće manipulirati te poštovanje drugih ljudi stvorenih na sliku i priliku Božju. Može se dogoditi da netko Boga pogrešno shvati i sukladno tome opravdava vlastite ideje, premda se radi o razornim idejama kao što je to terorizam. Ali u svakom slučaju, jasno je da su takvi čini protivni volji Božjoj te da oni vrijeđaju svetost Stvoritelja. Ti se čini ne mogu nikada ni na koji način opravdati.
Krist je drukčiji
Predavanje Benedikta XVI., koje vi navodite, potvrđujući još jedanput unutarnju povezanost vjere i razuma, ostat će uvijek aktualno. U ovom našem površnom i ideologiziranom svijetu, ugroženom diktaturom relativizma, Benedikt XVI. nam je pokazao da se razum i vjera međusobno usavršavaju i uravnotežuju, čuvajući nas tako od opasnih zastranjenja.
Stoga, pozivanje na volju Božju kako bi se opravdalo neko zlodjelo predstavlja potpuno nijekanje poštovanja koje dugujemo Bogu i priznanja njegove volje koja uvijek hoće samo dobro, istinu i život za čovjeka. Ustvari, to bi bilo čašćenje jednog idola umjesto Boga. Međutim, priznanje prirodnog moralnog zakona koji pravilna savjest (recta conscientia) svakog čovjeka može spoznati, predstavlja u današnjim pluralističkim društvima čvrsti temelj jednog miroljubivog i solidarnog suživota.
S obzirom na sliku Boga koju je objavio Isus i sliku Boga kakvu donosi Kur'an, odnosno prorok Muhamed, možemo li uistinu reći da vjerujemo u istoga Boga?
– Činjenica je da židovi, kršćani i muslimani vjeruju u postojanje samo jednog Boga. Ali Bog objavljen u Isusu Kristu, Sinu Božjem, jest jedna istina i jedna drukčija i specifična stvarnost. U odnosu na nju, Božja Trojstvenost, utjelovljenje Riječi Božje i izlijevanje Svetog Duha ljubavi i istine nisu tek izvanjski i dodatni čimbenici. Riječ je zapravo o samoobjavi biti i života Boga Oca, Sina i Duha Svetog, jednog Osobnog Boga. U pashalnom događaju, a u svjetlu samoobjave Božje u Sinu, kršćanin prepoznaje/priznaje u vjeri jednu osobu koja je njegov Stvoritelj i koja ga nježno ljubi: Isusa Krista.
U javnome mnijenju, izvan i unutar Crkve, postoje razna tumačenja aktualnog pontifikata i pape Frane. Kako biste vi, kao jedan od najbližih njegovih suradnika, ocijenili njegove glavne teološke i pastoralne odrednice?
– Svaki pontifikat ima svoju karizmu kojom uvijek ujedinjuje kršćane. Frane hoće jednu Crkvu siromašnu i za siromahe te uzvikuje: "Nemojmo dopustiti da nam se oduzme misionarsko oduševljenje." S ovim Papom, tako bliskim siromasima, bolesnima i potrebnima, možemo još jednom dokazati da Crkva hoda putem Evanđelja tada kada se u Kristovoj ljudskoj naravi učini siromašnom kako bi postala bogatom u njegovoj božanskoj naravi.
Putovanje na periferije
U tom tako kompleksnom i teškom dijalogu sa siromaštvom našeg svijeta, koje nije samo ekonomskoga karaktera, Frane uvijek nanovo traži od nas da molimo za njega. Na svojem putovanju prema egzistencijalnim periferijama, on sa sobom nosi sve nas kršćane kako bi uspostavio novi dijalog s našim vremenom: s vjernicima u župama, sa svojim najbližim suradnicima u Kuriji, s monasima i redovnicima aktivnog života, sa sveučilišnim profesorima koji posjeduju veliku kompetenciju iz teologije, filozofije i humanistike, s misionarima… sa svima.
Papa Frane nas podsjeća da nije egzistencijalna bol ta koja predstavlja naš PIN ili personal identification number, nego da je to radost Evanđelja.
Kongregacija za nauk vjere nesumnjivo je jedna od glavnih teološko-pastoralnih poluga svakog pontifikata. Možete li nam objasniti točno značenje vaše tvrdnje, koju ne prihvaćaju baš svi, da Kongregacija kojom predsjedate ima zadaću teološke strukturacije pontifikata?
– Kongregacija za nauk vjere ima za cilj promicati vjeru i braniti je u ime Papina autoriteta. Ovu riječ "promicati", u jednom kontekstu u kojem se govorilo o petrovskoj službi, netko je teološki preveo kao "strukturirati". U tom trenutku se ja, međutim, nisam odnosio na jedan konkretni pontifikat, već na pomoć i suradnju koju Kongregacija pruža Papinoj učiteljskoj službi kao takvoj.
Također znam da sam kao javna osoba trajno u opasnosti da budem izvrgnut ne uvijek dobronamjernim tumačenjima, pa i ponekoj maloj provokaciji. Crkva je, i to ne možemo zaboraviti, sveta i posvećujuća budući da je od Boga posvećena, ali kada je riječ o ljudima na njihovu hodočašću u vjeri, Crkva je uvijek potrebna pročišćavanja (LG 8).
S druge pak strane, Kurija ne bi trebala biti tek jedna administrativna struktura ili, još gore, jedan dvor gdje se trajno događa politička igra motivirana vlašću, već bi ona imala biti bitno jedna duhovna institucija ukorijenjena u specifično poslanje Rimske crkve, koja je posvećena mučeništvom apostola Petra i Pavla.
Katolički kontinent
Eminencijo, na kraju, jedan ste od najboljih poznavatelja latinskoameričke crkve. Tamo dolazi do smanjenja broja katolika, i to na kontinentu koji je sve donedavno slovio kao katolički?
– Kako u Latinskoj Americi, tako i ovdje u Hrvatskoj, Crkva treba biti ono što ona jest navješćujući svima sud i milost kako bi oslobodila grješnike od njihova ropstva i od njihovih idolatrija. Crkva može sjediniti sve krštenike u jedinstvo kakvo je Isus Krist htio, te se uprisutniti tamo gdje, vjerna poslanju primljenom od Krista, treba naviještati Evanđelje siromasima.
Glede vašeg pitanja, mogu reći da sam, prije nego sam postao biskup u Regensburgu, kroz petnaest uzastopnih godina bio u Peruu. Tijekom ljetnih praznika radio sam u najsiromašnijim župama Peruanske visoravni te sam predavao u njihovim sjemeništima, ostvarujući tako jednu vrlo zanimljivu razmjenu spoznaja i iskustava. Tamo sam upoznao toliko dobrih ljudi, suosjećajnih i otvorenih vjeri, te sam stekao puno prijatelja koje još uvijek imam u mom srcu. Tamo sam se također izgrađivao kao teolog i kao vjernik. Tako sam se o tome izrazio u ponekom znanstvenom djelu koje raspravlja o autentičnoj teologiji oslobođenja.
Uvjeren sam da su svi ti dobri katolici zaista zaslužili jednog vrsnog Papu iz Južne Amerike, koja je, po mojemu mišljenju, još uvijek jedan katolički kontinent, kako bi nas podsjetili da je danas potrebna jedna takva Crkva koja je sposobna ponovno otkriti majčinsko krilo milosrđa. Kao što je Frane ustvrdio u Rio de Janeiru 2013. bez tog posljednjeg "teško da se (Crkva, p.p.) danas može uključiti u jedan svijet ranjenih koji imaju potrebu za shvaćanjem, opraštanjem i ljubavlju".
Piše dr. Ivica ŠOLA
