Program ovoga molitveno-pokorničkoga okupljanja na početku korizme započeo je u 10 sati u Biskupijskome centru u Mostaru molitvom Srednjega časa te je uslijedio duhovni nagovor dekana Čapljinskoga dekanata don Bernarda Marijanovića.
Tema don Bernardova nagovora bila je “Suživot s grešnošću i svetošću”. Taj neizbježni “suživot s grešnošću” muči mnoge kršćane na svoj način premda ga možda naši redoviti i normalni vjernici i ne mogu jasnije raščlaniti, definirati. Podnositi svoju grešnost za cijeli naš zemaljski život jedan je od većih izazova našega kršćanskog života, kako “običnih” vjernika, tako i nas svećenika, unatoč stalnom podsjećanju pa i molitvi da nam u tome sam Bog bude blizu kao što vjerujemo i jest, kazao je don Bernard. Upitao se a što je sa mnom, Kristovim svećenikom, kako se ja s time nosim i kakav je moj suživot s grešnošću?
Mnogi se i među nama, vjerujem, bore na svoj način: osobnim kajanjem, češćim ispovijedima, nekom vrstom pokore, možda postom, dobrim djelima, odricanjem, pojačanom molitvom, predanjem u Božju volju unatoč svemu pa i unatoč svim našim slabostima – bilo onih kroničnih i trajnijega karaktera, bilo onih trenutnih koje nas nerijetko znaju uvijek iznova zateći nespremne.
U prolaznosti našega suživota s grešnošću nudi nam se prilika već sada u ovoj Jubilarnoj godini u kojoj se često osjećano i sami “hodočasnici nade” što bismo doista i trebali biti kako nas podsjeća Papa i crkveni dokumenti proteklih mjeseci. Ovu nadu i mi sami vjerujem prenosimo svojim župljanima i drugim vjernicima na svoj način. Ono što vjerujemo i naučavamo te pokušavamo živjeti između ostaloga jest i to da je ovaj naš “suživot s grešnošću” na ovome svijetu prolazno stanje, uostalom, kakav je i zemaljski život sam po sebi, kazao je don Bernard. Iz toga neupitno proizlazi da će naš vječni život biti život bez grijeha, bez ove prolazne grešnosti koja nas tako stalno pritišće. Stoga ovaj naš “suživot s grešnošću” na ovom svijetu koliko god nam se činio trajan u zemaljskim okvirima, u načelu ne prihvaćamo kao neko naše prirodno stanje, normalno stanje kao trajno ljudsko stanje – premda je stalno s nama!
“Dok u ovoj Jubilarnoj 2025. godini i drugima govorimo o mogućnosti potpunoga oprosta i svojevrsnoj prilici “poništiti” naš eventualni boravak u čistilištu, meni se osobno čini ne samo korisnim nego i potrebnim govoriti sebi najprije zatim mi kolege jedni drugima a onda i vjernicima kojima smo poslani o stvarnoj i stalnoj potrebi iznalaženja prihvatljive ravnoteže između našega suživota s grešnošću u ovozemaljskoj prolaznosti te ozbiljne ovozemaljske priprave za suživot sa svetošću u vječnosti. Ako ova rečenica i zvuči komplicirano – njezin je smisao po svemu sudeći jednostavno neizbježan”, rekao je na kraju nagovora je don Bernard.
Uslijedilo je pokorničko bogoslužje u mostarskoj katedrali, prigoda za ispovijed te pobožnost Križnoga puta koji su predvodili ovogodišnji đakoni.
Euharistijsko slavlje s obredom pepeljanja predslavio je biskup mons. Petra Palić. Na početku homilije biskup Petar kazao je kako postoje neke riječi koje svakodnevno koristimo u svome rječniku a koje nam daju poseban uvid u Božju stvarnost. Nazivamo ih “Božjim riječima” i to su na primjer riječi Zauvijek, Obećanje, Evo. Ili riječ Sada – prorok Joel nam govori: “Sada govori Gospodin, vratite se k meni…” Sveti Pavao kaže: “Sada je vrijeme milosno”, odnosno sad je vrlo prihvatljiv trenutak. I uporabom te riječi prepoznajemo nešto pred sobom, neku priliku koju ne smijemo propustiti. “Sada” nas poziva na akciju, da dublji, pojačani osjećaj Boga koji nas poziva na nešto više, plemenitije, u ovom trenutku, “upravo sada”.
Biskup Petar naglasio je da “uz ove “Božje riječi” Evanđelje nam govori o trima velikim i lijepim činima korizme koja danas započinje. To su tri praktična čina koja govore “Da” slobodi koja nam daje naša vjera u daru ovoga vremena. Tri su to čina po kojima postajemo službenici i učenici nade u našem napaćenom i rastrganom svijetu. To su tradicionalna djela liječenja i obnove: molitva, post i milostinja. Oni ne trebaju biti dramatični ili herojski, samo trebaju biti iskreni i skromni.”
Molitva drži Boga u središtu, osobito danas kada nam se nudi toliko drugih “bogova”, “mesija”. Molitva je naš dar i darivanjem svakoga dana širimo srce i svoje misli da svi, a posebno oni napušteni patnici, izgubljeni i odbačeni ne budu zaboravljeni. Bog ne može naći dom u nama dok svi za koje je On patio ne nađu svoj dom u nama.
Post je pokazatelj dara naše slobode od tiranije naših ovisnosti, bilo naših vlastitih, bilo onih izazvanih našim potrošačkim kulturama od kojih ni mi nismo imuni i zaštićeni. post je spoznaja da možemo živjeti sretno s manje tako da drugi mogu imati “više” samoga života, kazao je Biskup o postu.
Govoreći o milostinji biskup Petar istaknuo je kako se uvijek sjeti udovičina dara. “Nitko je nije vidio osim Krista. U svojoj milostinji možda možemo tražiti dar Njegovih očiju. Vidjeti one koje nitko ne vidi i ne cijeni i dati im od srca ono što možemo.”
Na kraju je kazao kako je sada vrijeme – ovih 40 dana su nam dar. “Ne propustimo ovo vrijeme. Uzmimo ove dane prepoznajući Kristovu prisutnost ‘sada’, u ovom trenutku. Nastojmo biti svjesniji Isusove prisutnosti, nastojmo biti malo tiši i u tišini svoga života prepoznati svoga Boga, njegovu veličinu, nježnost i milosrđe. Budimo malo otvoreniji prema tome kako Bog želi biti s nama ‘ovdje i sada’. Učinimo to jedan dan, učinimo to 40 dana. To znači proživjeti dobru korizmu i pravi istinski Uskrs.”
Svetu Misu svojim su pjevanjem pratili don Dragan Filipović i don Ivan Bijakšić.
