Među novoproglašenim svecima bit će i blaženi Charles de Foucauld, francuski svećenik i pustinjak, rođen u Strasbourgu 1858. godine u plemićkoj obitelji. Kad je imao 6 godina ostao je bez roditelja te o njemu i mlađoj sestri skrbe djed i baka. Kasnije će u svojim bilješkama zapisati kako se oduvijek divio velikoj inteligenciji svoga djeda čija je beskrajna nježnost okružila njegovo djetinjstvo i mladost ozračjem ljubavi
Iako odgojen u katoličkoj vjeri, u dobi od 17 godina udaljava se od Boga. Godinama živi raskalašeno i rastrošno zahvaljujući bogatom obiteljskom nasljedstvu. Sudjelovao je u gušenju pobune u francuskim kolonijama u sjevernoj Africi te putovao po „Crnom kontinentu“ u ulozi istraživača i geografa. Svojim je otkrićima i bilješkama pridonio stvaranju preciznije zemljopisne karte sjeverne Afrike te je dobio zlatnu medalju Francuskog geografskog društva.
Ne nalazeći mir, mladi Charles i dalje traga za istinom. U svojim će bilješkama kasnije zapisati kako se početkom listopada 1886. godine, nakon 6 mjeseci provedenih s obitelji u Parizu, dok je tiskao zapise s putovanja u Maroko, našao u društvu vrlo inteligentnih kršćana vrijednih poštovanja. Istodobno je u sebi osjetio snažnu unutarnju milost koja ga je poticala. Iako nije bio vjernik, počeo je odlaziti u crkvu. Jedino se tamo osjećao dobro te je u crkvi provodio sate, ponavljajući molitvu: „Bože moj, ako postojiš, daj da Te upoznam!“
Nakon obraćenja i putovanja u Svetu zemlju, odlučuje se potpuno posvetiti Bogu te 1890. godine ulazi u trapistički samostan. Sedam godina poslije generalni poglavar trapističkoga reda daje mu dopuštenje da se nastani u Nazaretu, gdje ostaje do 1900. godine. Nakon svećeničkog ređenja u lipnju 1901. u Francuskoj, u listopadu iste godine odlazi u Béni Abbès. U tom naselju u alžirskoj Sahari, oko 150 km od granice s Marokom, živi u skromnoj nastambi kojoj je lokalno stanovništvo, zbog Charlesove gostoljubivosti i ljubavi prema bližnjemu, dalo jednostavno ime „Bratstvo“.
U njegovim bilješkama iz tog razdoblja piše da je čitave dane, od 4 sata i 30 minuta ujutro do 20 sati i 30 minuta navečer, provodio susrećući se s robovima, siromasima, oboljelima, vojnicima, putnicima i znatiželjnicima i razgovarajući s njima. Želio je oko sebe okupiti gorljive monahe koji ljube Boga svim srcem, a bližnjega kao sebe, malenu obitelj koja bi Isusa nasljedovala na tako savršen način da bi Ga zavoljeli svi u njihovoj okolini.
Za širenje evanđelja spreman sam otići na kraj svijeta i živjeti do posljednjeg suda – zapisao je jednom prilikom Charles de Foucauld, a među njegovim su bilješkama također i riječi: „Bože moj, daj da sva ljudska bića odu u nebo!“ U siječnju 1904. godine odlazi još dublje u Saharu, u zemlju Tuarega. Trenutno sam nomad, idem iz jednog logora u drugi, pokušavajući uspostaviti prijateljske odnose – zapisao je.
Godine 1916. francusku tvrđavu Djanet, oko 450 km od njegove pustinjačke nastambe, napalo je više od tisuću naoružanih pripadnika islamske vjerske sekte Senusi. U prosincu iste godine nekoliko je osoba povezanih s tom sektom isprva htjelo oteti oca de Foucaulda, ali su im planove pomrsila dva francuska vojnika koja su se zatekla u blizini. U komešanju, jedan je od otmičara usmrtio oca Foucaulda, a nakon toga su ubijena i dvojica vojnika.
Isusove riječi iz Ivanova evanđelja „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12, 24) ostvarile su se na poseban način u životu blaženog Charlesa de Foucaulda koji danas ima veliku duhovnu obitelj, nadahnutu njegovim životom i spisima. Za života ju nije uspio utemeljiti, ali danas ona uključuje razne vjerske udruge, redovničke zajednice, svjetovne laičke institute i svećenike diljem svijeta nadahnute osobom i mišlju tog „univerzalnog brata“. Od brojnih zajednica, spomenimo samo Isusovu malu Braću, koju je 1933. godine u Alžiru utemeljio otac René Voillaume, i njihovu žensku granu, Isusove male Sestre.