U 40-ak minuta dugom intervjuu, papa Franjo govori o raznim stvarima, o Jubileju milosrđa i njegovim plodovima; o zatvorenicima, doživotnoj i smrtnoj kazni; o siromasima i petku milosrđa, ali i o osobnim stvarima kao što su izdržavanje stresa.
Sveti Otac je s Jubilejom i njegovim plodovima jako zadovoljan jer se odnosi na cijelu Crkvu i smatra da je time učinjeno veliko dobro. Ljudi su se približili crkvi, susreli Isusa – to je Gospodnji blagoslov – smatra Papa odajući kako su već blaženi Pavao VI., a posebno sveti Ivan Pavao II. dali veliki naglasak na milosrđe. Poljski je Papa to učinio enciklikom, proglašenjem svetkovine Božjega milosrđa te kanonizacijom Faustine Kowalske. Milosrđe se, u vrijeme bolesti podbacivanja zatvorenosti srca i egoizma, pokazuje kao potreba čovječanstva. Milosrđe čini dobro jer otvara čovjeku srce.
Kazao kako se puno sijalo, a sada Gospodin daje da sjeme proklija i raste – kazao je, ali i dodao kao se nada da će Gospodin dati urod više na razini svakodnevici i konkretnosti života ljudi, a ne toliko kao spektakularne stvari.
Upitan o petku milosrđa, Papa je istaknuo dva događaja koji su mu posebno ostali u sjećanju. Afričke djevojke, oslobođene prostitucije, koja je pričala o tome kako je bila izrabljivana te je ostala trudna, ostavljena, maltretirana i udarana. „Oče rađala sam zimi, sama i na cesti i rodila sam mrtvu djevojčicu“. Silili su je da „radi“ sve do toga dana i – ako ne bi donosila novac – udarali bi ju i mučili. „Mislio sam o tome kako mušterije takvih djevojaka, da bi se spolno zadovoljili, zapravo pomažu njihovim svodnicima.
Drugi je slučaj kad sam u bolnici svetog Ivana susreo ženu koja je plakala nad svojih troje djece – jedno od njih nije preživjelo… Mislio sam na običaj današnjega vremena – rekao je Papa kad se u društvu ljudi žele osloboditi djeteta i prije njegova rođenja – što je užasan zločin i najteži grijeh… Papa je istaknuo kontrast između dviju žena od kojih jedna koja se nije mogla utješiti s dvoje novorođene djece, zbog toga što je treće rođeno mrtvo; i žene koja se želi osloboditi začetoga djeteta jer ima obnaša velike i odgovorne dužnosti.
Upitan o mogućnosti siromašne Crkve za siromašne osobe, Papa je odgovorio da je Isus novac nazvao gospodarom! Bog koji je Otac nasuprot boga koji je gospodar. U našem se svijetu čini da novac upravlja i vlada, a to je samo sredstvo koje bi trebalo služiti. Isus je rekao da ne možemo služiti dvojici gospodara. Služim li jednom ili drugom gospodaru? Novac je vrata na koja Đavao često nastoji ući. Za siromašnu se Crkvu treba izboriti. Moguće je, ali uz stalnu borbu, jer napast novca je uvijek prisutna – kazao je.
Upitan o napastima jednoga pape, kazao je da su njegove napasti koje ima on iste kao i napasti drugih osoba; ovisi osobnosti, ali Đavao uvijek nastoji prodrijeti po našim slabostima: po nestrpljivosti, egoizmu, lijenosti itd. Napasti nas opsjedaju do časa same smrti. Zato je, uostalom, važno moliti za umiruće!
Na upit o zatvorenicima te o doživotnoj i smrtnoj kazni, papa Franjo je rekao: „Baš neki dan sam zvao jednog zatvorenika kojega od prije poznajem. „Zašto ne ja nego on?“ – pitao sam se – Gospodin ima dovoljno razloga da zatvori mene – dobroćudno je izjavio Sveti Otac. Zatvor kao kazna nije dobar nego bi trebao biti poput „čistilišta“, kao „priprema“ za ponovno uključivanje u društvo. Zatvor je kao kazna, bez nade. Ako kazna ne ostavlja nadu, nije kršćanska, pa ni ljudska.
Ako osoba ne ostavlja dojam da će ponovno uključenje u društvo biti uspješno, tu su rad, kultura i slično, koji mu unutar zatvora mogu pomoći, da se osjeća korisnim za društvo; da na neki način vrati vlastito dostojanstvo. Papa se prisjetio i mama i supruga koje čekaju u dugim redovima kako bi posjetili svoje sinove i supruge i pritom bivaju izviždane i svašta im se dobacuje, ali misle: tamo je moj sin; moj suprug; tamo idem; to je moj sin; moj suprug – kazao je Papa – kolika li ljubav!
Upitan o humoru Papa je rekao da je to milost koju moli svaki dan od Gospodina, pojasnivši, kako je riječ o raspoloženju i stavu otkupljene duše. O jednostavnosti i radosti pred Gospodinom.
Osvrnuvši se zatim na milosrđe i pravdu u svijetu, a posebno u odnosima među državama, Papa je kazao kako je danas moralna rigidnost očita. Pojasnio je kako su milosrđe i pravda u Bogu izmireni i predstavljaju jednu jedinu stvar: pravda je milosrdna, a milosrđe pravedno! Budite milosrdni kao Otac – poručuje nam Isus – Isus opraštajući u Svetom pismu čini „pravdu koja je milosrdna“.
Milosrđe je lijek protiv bolesti današnjice koja se zove kardioskleroza, koja stoji u temelju kulture odbacivanja. To je nesposobnost da se osjeti nježnost, sućut, da se približimo osobi koja trpi.
Uspostava milosrđa među državama ponukala je papu Franju da podsjeti kako već živimo u III. Svjetskom ratu koji se vodi ne na jednom ili drugom mjestu, nego na mnogim mjestima. Oružje se proizvodi i prodaje obima sukobljenim stranama. Očita je velika tvrdoća srca. Današnji svijet „treba revoluciju nježnosti“! Bog se nama približio u nježnosti; postao je čovjekom; postao je tijelo. Trpeće Tijelo Kristovo treba njegovati i milovati, a ne mu umnažati patnje. Zaraćene strane trebaju dobro razmisliti, jer samo jedan život vrijedi mnogo više od teritorija koji se osvaja. Kod proizvođača i trgovaca oružjem je suprotno – kazao je.
Upitan naposljetku o tome kako se nosi sa stresom, zbog mnogih dužnosti i aktivnosti koje obavlja, Sveti Otac je kazao da pije „poseban čaj“, a zatim se srdačno nasmijao, i rekao da se šali. „Ne znam… Molim i to mi mnogo pomaže, jer to znači „biti s Gospodinom!“. Misa, časoslov, razgovor s Gospodinom i krunica, aktivnosti su kojega drže krepkim. Osim toga, dodao je da i dobro spava; oko 6 sati i to „kao drvo!“ Sve je to Božja milost kazao je na koncu razgovora Papa Franjo.
