Kažemo, naime, kako je Bog čovjeka stvorio od zemlje na zemlji, namjenjujući mu vječnu sreću u nebu. Kada je taj čovjek ili ljudski par u životnoj kušnji radikalno zgriješio neposluhom višnjoj zapovijedi, Bog ga je osudio na tjelesnu smrt, ali s perspektivom uskrsnuća tijela o Sudnjemu danu. Nije se on „naknadno sjetio“ i smislio djelo Utjelovljenja i Otkupljenja po svomu Sinu, nego je Svemogući sve to o čovjeku smislio u ključu svoga Sina, kojemu je u prvom momentu vidio Utjelovljenje, i sav plan usavršenja i spasenja čovječanstva.
„Kada vrijeme napuni se da ta miso bude čin,
krenu s grada Oca svoga Stvorac svijeta; Božji Sin,
i u tijelu pojavi se kao Sinak Djevičin.“
Kada se to povijesno vrijeme „napunilo“ u Božjem računanju i djelovanju?
Čovjek je od početka stvaranja u svojoj slobodi, suženoj slobodi i ograničenu razumu, doživio krive izbore djelovanja, potaknut na to i uplitanjem zmije, đavla, koji je prije čovjekova izbora i grijeha, zlorabio svoje slobodno i razumno postupanje na svoju vječnu propast. Pa je onda želio upropastiti i čovjeka. I te se zle nakane ne odriče do danas.
Čovjek je u ovakvoj ekonomiji spasenja u takvu stanju da ne može ni pomisliti da svojim snagama postigne i ovo vremenito savršenstvo a kamo li ono vječno spasenje. Ne može ništa učiniti i postići bez Očeve providnosti, bez Sinova utjelovljenja i otkupljenja, bez Duhova milosna posvećenja. „Bez božanstva Tvojega čovjek je bez ičega tone sav u crnom zlu“, molimo u himnu Duhu Svetomu.
U tom kontekstu gledano, kada zapravo čovjek doživljava potpuno ostvarenje svojih moći koje je Bog usadio u njegov duh? Mi vjernici katolici to vidimo svojim očima kada se jedan vjernik proglašava blaženim i svetim. Tu je Božje jamstvo, neprotumačivo čudo, da je taj čovjek postigao savršenstvo svoga bića, da je posve ispunio plan koji mu je Bog zadao. Te je to Bog pokazao i nama na vidljiv način da je zadovoljan s takvim čovjekom. U povijesti, prije 2000 godina, bilo je osoba koje su u svome životu, s Božjom milošću, bile postigle vrhunac sukladnosti svojih misli, riječi i djela s Božjom apsolutnom razumnom voljom.
Tako se o Mariji Djevici kaže da je „milosti puna“ (Lk 1,28), da će „Duh Sveti sići“ na nju i sila će je „Svevišnjega osjeniti“ (r. 35) te će tako čudesno, nadnaravno i otajstveno začeti i naravno roditi Sina Božjega.
Za sv. Josipa, Betlehemćanina pa Nazarećanina, Sveto Pismo tvrdi da je bio muž „pravedan“ (Mt 1,18) i Bogu u svemu poslušan: i prvi put kada nije trebao napuštati svoje zaručnice Marije koja je čudesno začela Sina Božjega (Mt 1, 24), i drugi put kada se radilo o glavi maloga Isusa te je s Marijom i Malim pobjegao u Egipat (Mt 2,14) i treći put kada se trebalo vratiti iz Egipta u zemlju izraelsku (Mt 2,20), i četvrti put kada se trebao opredijeliti za boravak u gradu Nazaretu (Mt 2,22).
Za Elizabetu, Zaharijinu ženu, Evanđelje izvješćuje da se „napuni Duha Svetoga“ (Lk 1,41).
O Zahariji, kao i o njegovoj supruzi, kaže se: „Oboje bijahu pravedni pred Bogom; živjeli su besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim“ (Lk 1,6).
Za njihova sina Ivana, Krstitelja, evanđelist piše: „ruka Gospodnja bijaše s njime“ (Lk 1,66).
Za staroga Šimu u Hramu Evanđelje nam prenosi: „Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu, i Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2,25).
Za onu gospođu Anu, koja je provela u udovištvu oko šezdeset godina, sve do svoje osamdeset i četvrte, svjedoči evanđelist: „Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu“ (Lk 2,37).
Eto vrijeme napuni se – dočeka se trenutak kada je čovječanstvo u svojim najizabranijim članovima dozrelo primiti Božji plan i provesti u djelo što je bilo naviješteno o Božjemu Sinu.
– I mi smo pozvani, osobito Božićnom porukom, na sudjelovanje s Božjom istinom i životom, s Božjom svetošću i milošću, s Božjom pravdom, ljubavlju i mirom. I od nas Bog očekuje da budemo pravedni i bogobojazni, besprijekorni i poslušni njegovim zakonima, da se Duh Sveti nastani u nama. Tako će nam biti sretan Božić, dolazak utjelovljena Sina Božjega.
Mostar, 21. prosinca 2017.
Ratko Perić, biskup
