Svim snagama živjeli smo ono što je govorila. Pitali smo se: Zašto mi? Zašto ne netko drugi? Mi nismo ništa bolji od drugih. Zašto ovo mjesto? Imali smo tisuće pitanja i nikakav odgovor, ali smo svim snagama rekli: Da.
Bilo je to vrijeme komunizma i svakog smo dana mislili da bi nam to mogao biti posljednji dan u životu. Svakog jutra kad smo se probudili zahvaljivali smo Bogu i nebesima što novim očima,novim srcem i novim mislima možemo živjeti jedan novi dan koji je za nas Božji dar. Nismo više gledali svojim očima, očima seoske djece iz jednog zabitnog mjesta. Gledali smo Gospinim očima. Otkrili smo da je život prekrasan i dragocjen i da trebamo iskoristiti svaki trenutak da živimo.
Pod Gospinim plaštem počeli smo živjeti tu dubinu našeg odnosa s njom. Kad bi ona rekla: "Molite!", mi smo se svim snagama bacali na molitvu. Svagoga dana po tri sata, plus cijeli večernji molitveni program u crkvi, plus molitva s hodočasnicima, s kojima smo se svakoga dana susretali, a Gospa je tražila još više. Kad je Gospa tražila tri sata osobne molitve, mali je Jakov upitao: "Nije li tomalo previše?" Gospa se nasmješila i rekla: "Kad imate prijatelja koga volite, ne gledatena sat, ne gledate koliko ste vremena s njim proveli. Tako Isus mora postati vaš najbolji prijatelj."
Tako smo počeli stvarati odnos s Bogom. Stavili smo Boga na prvo mjesto u životu. Bog je počeo zauzimati prostor u našem životu. Počeo je stvarati red u našem neredu. Red koji je nastao u našem srcu, odražavao se van, na našu okolinu, na našu spavaću sobu, na naš svakodnevni odnos s ljudima... Malim smo djelima počeli ispravljati svoj mali svakodnevni život koji se počeo mijenjati, popravljati. Ne samo to. Počeo se mijenjati inaš odnos s Bogom u svakodnevnom životu, u dobru i zlu.
Marija Pavlović-Lunetti