Evo kako je dr. Rupčić zabilježio njihove odgovore:
Jesi li dodirivao (dodirivala) Gospu?
- Jesam za haljinu. Kad sam je god dodirivala, uvijek sam je dodirivala cijelom površinom ruke. Mnogo ju je naroda također dodirivalo.
- Jesam za haljinu.
- Jesam za haljinu. Ali to se odvaja, isto čelik. Mislim kad se kreće rukama, glavom sve normalno, ali kad diraš odvaja se kao čelik.
- Mogu je opipati... Ispočetka sam je gledala kao nešto nedokučivo, a sad kad je sa mnom, gledam je kao majku, kao najbolju prijateljicu koja mi pomaže
- Dodirivao sam njenu haljinu. Poznat je događaj od 2. kolovoza 1981.g. kada se Gospa ukazala vidjelici Mariji Pavlović u njezinoj kući i rekla da kaže svima u svome susjedstvu neka siđu na gumno, dolje ispod kuća. Marija se malo smela jer se već bila taj dan ukazala Gospa u crkvi i molitve su završile, ali je ipak poslušala. Na gumnu se sabralo četrdesetak ljudi. Kad su zajedno počeli moliti, došla je Gospa i preko Marije pozvala sve prisutne da je dotaknu. Prisutni su po redu dolazili do Marije koja im je pokazivala gdje mogu dodirnuti Gospu. Od mnogih dodira ostajali su prljavi otisci ruku na Gospinim haljinama. Kad se Gospa tako uprljana od njih udaljavala, Marija je gorko zaplakala. Kroz plač je pripovijedila ljudima što se dogodilo i kako su svojim dodirima „zaprljali“ Gospu. Jedan od prisutnih je zavapio: „Ljudi, braćo! Ujutro svi na ispovid!“ To nije bilo jedini put kad je Gospa pozivala i dopuštala da je se dotiče. U knjizi „Tisuću susreta s Gospom“ ostao je zabilježen jedan raniji događaj kad je Gospa pozvala kasno uvečer vidioce i njihove najbliže da se okupe na Podbrdu. To je bilo dvadesetak dana iza prvog ukazanja. Kad su došli gore, počeli su moliti i čekati Gospu.
Vicka pripovijeda:
V (Vicka) – Kad smo mi počeli molit, ko da se je nebo otvorilo. Zasjalo je silno svjetlo i počeo se k nami spuštati ko neki balon. Bio je svijetao, ali pomalo žutkast. Polako se spuštao, a oni su uzbuđeno molili. Nije ih bilo strah, ali nije im ni bilo svejedno, kako Vicka kaže. Balon se brzo spustio i raspukao nad zemljom. Iz njega je izletilo hiljadu „ko nekih zvjezdica... netko je, kažu, vidio i neki svijetli križ.“ To su gledali svi koji su se tamo zatekli. Neki su se, osobito djeca, bili strašno prepali. Vidioci su ih smirivali. Govorili su im da je već među njima Gospa i da će početi moliti. Svi su klekli po kamenju i Vicka kaže, „molilo se i plakalo zajedno“.
J (fra Janko) – Kako dugo je to trajalo?
V – Ne znam točno. Meni je to za čas prošlo, a kažu da je to trajalo oko četeres minuta.
J – I onda?
V – Mi smo rekli da ji Gospa sve gleda i da je rekla da je može dodirnuti ko želi.
J – Pa jesu li je dodirivali?
V – Neko je, a neko nije. Oni su se bili svi odjednom strkali gdje su mislili da je Gospa. Onda joj je netko gazio na veo, neko na haljinu, i ona je onda otišla.
J – A vi?
V – I mi smo se onda digli. Malo smo pjevali... pripovijedali... i polako kući. Kući smo stigli oko jedan po ponoći. Malo se smirili i na spavanje. Slično se događalo i u prvom tjednu ukazanja, u strci i gužvi na Podbrdu, vidioci kažu da, kad bi netko Gospu pogazio ili stao joj na veo, ona bi nestala, pa se ponovno pojavila. Zato su u početku govorili: „Mi bi najvolili kad ne bi naroda bilo oko nas!“ Ubrzo su ukazanja „preseljena“ u crkvu.
Izvor: Ljudevit Rupčić, „Gospina ukazanja u Međugorju“, 1983. / fra Janko Bubalo "Tisuću susreta s Gospom"
