U prigodnoj je propovijedi Sveti Otac istaknuo da je za svetu Tereziju milosrđe bila „sol“ koja je davala okus njezinom radu te „svjetlo“ koje je svjetlilo u tami za mnoge koji više nisu imali suza za plakati od svojeg siromaštva i patnje. Naglasio je da njezino poslanje ostaje „rječito svjedočanstvo Božje blizine najsiromašnijima od siromašnih“.
Papa Franjo je potom kazao kako je Majka Terezija u svim vidicima svojega života bila „velikodušna djeliteljica božanskoga milosrđa“ te je bila na raspolaganju „svima po svojem prihvaćanju i zaštiti ljudskoga života, nerođenih, napuštenih i odbačenih“. Ona je bila „predana zaštiti života, neprestano ističući da su 'nerođeni najslabiji, najmanji i najranjiviji'“ – naglasio je Papa. Svetica iz Kolkate se „priginjala pred istrošenima, koji su ostavljeni da umru kraj ulice, vidjevši u njima njihovo bogomdano dostojanstvo; ona je podigla svoj glas pred moćnicima ovoga svijeta, ne bi li uvidjeli svoju krivnju za zločin siromaštva koje su stvorili“.
Dobrovoljcima je Sveti Otac preporučio upravo Majku Tereziju kao uzor svetosti. „Neka nam ta neumorna djelatnica milosrđa pomogne da sve više shvatimo kako je jedini kriterij djelovanja besplatna ljubav, oslobođena svake ideologije i svih vezanosti, pružena svima bez razlikovanja jezika, kulture, rase ili religije. Majci Tereziji se sviđalo reći: 'Možda ne govorim njihov jezik, ali se mogu nasmiješiti'“ – napomenuo je papa Franjo na kraju homilije.
Agnes Gonxha Bojaxhiu, „najmoćnija žena svijeta“ – kako ju je jednom prilikom nazvao Perez de Cuellar, svojedobno glavni tajnik Ujedinjenih naroda – rođena je 1910. godine u albanskoj katoličkoj obitelji u Skoplju. Pošto je odlučila postati misionarkom u redu irskih sestara usmjerenih za misijski rad u Bengalu, 1928. godine u Londonu je stupila u Red sestara naše Gospe Loretske. Nakon godine novicijata, u kojem je uzela ime Terezija, postala je 1930. učiteljicom, a potom i ravnateljicom srednje škole za bengalske djevojke u Calcutti.
Godine 1946. napustila je učiteljsko zvanje te se posvetila bolesnima i gubavcima, živeći među njima, a uskoro je za to dobila privolu svojega reda u Dublinu i crkvenih vlasti u Rimu (1948). Za odjeću je odabrala bijeli sari, te se, završivši tečaj za medicinske sestre u Patni, nastanila u predgrađu Calcutte, a 1950. godine je osnovala družbu Sestre misionarke ljubavi kojima je svrha rad među siromašnima, bolesnima i umirućima, a kojima je pravilo reda zasnovano na jednostavnom geslu: „Služiti siromašnima da bi se služilo životu“. Majka Terezija je utemeljila mnoge domove za siromašnu djecu, humanitarne zavode i bolnice na svim kontinentima, gdje su sestre svojom požrtvovnošću ne samo humanitarno pomagale, nego su nastojale svakom pogaženom čovjeku vratiti njegovo dostojanstvo. Za svoj je rad Majka Terezija 1979. godine dobila Nobelovu nagradu za mir. Preminula je 1997. godine, a blaženom ju je 2003. godine proglasio sv. Ivan Pavao II.
Dodajmo na kraju kako je Majka Terezija bila povezana s Hrvatskom (koju je više puta posjetila), ne samo preko svog duhovnika iz mladih dana, s kojim je održavala kontakt, nego i na druge načine, a posebno kroz prijateljstvo s hrvatskim misionarom u Indiji, isusovcem o. Antom Gabrićem. Zato je kao znak priznanja 19. srpnja 1990. godine proglašena počasnom građankom grada Zagreba.
