U podnevnom nagovoru na blagdan svetoga Stjepana, nakon otvaranja Svetih vrata u rimskom zatvoru Rebibbia, papa Franjo je svoju poruku usredotočio na događaje prvoga mučenika Crkve. Sveto pismo ga prikazuje – podsjetio je – kao kamenovanoga na smrt koji umirući moli za svoje ubojice. Iz te se geste može nazrijeti pasivno prihvaćanje nasilja, ali ona zapravo prenosi punu slobodu sveca u ljubavi prema svojim progoniteljima, prikazujući svoj život za njih, poput Isusa.
Samo jedna velika Božja želja
Nadajući se pokajanju i iskupljenju svojih ubojica, Stjepan postaje zagovornik samo jedne Božje velike želje: da se svi ljudi spase - to je želja Božjeg srca - i da nitko ne bude izgubljen. Stjepan je svjedok onog Oca – našeg Oca – koji želi dobro i samo dobro svakom svom djetetu, i to uvijek. Otac koji nikoga ne isključuje, Otac koji se nikada ne umara tražiti ih i primiti ih ponovno natrag kad mu se, nakon što se udalje od njega, vrate raskajana srca.
„On je Otac koji se ne umara opraštati. Zapamtite to: Bog uvijek oprašta i Bog oprašta sve.“