Napustimo sebičnost, pogled uperen na sebe i okrenimo se Isusovoj Muci; budimo bližnji braći i sestrama u teškoćama, dijeleći s njima svoja duhovna i materijalna dobra. To je jedna od ključnih misli poruke pape Franje za korizmu 2019. godine. Polazeći od odlomka iz Poslanice Rimljanima, Papa je istaknuo da vrijeme koje prethodi Uskrsu mora biti prilika za konkretno prihvaćanje u svojem životu Kristove pobjede nad grijehom i smrću, privlačeći tako i na sve stvoreno Njegovu preobražavajuću snagu.
Ako je korizma Sina Božjega bila ulazak u pustinju stvorenoga kako bi ona ponovno bila vrt zajedništva s Bogom, što je bila prije izvornog grijeha, kršćani su pozvani snažnije i konkretnije utjelovljivati pashalno otajstvo u svojem osobnom, obiteljskom i društvenom životu, osobito kroz post, molitvu i milostinju – napisao je Sveti Otac i protumačio – Postiti znači odricati se iskušenja proždiranja kako bismo zasitili svoju pohlepu; moliti znači znati se odreći idolopoklonstva i samodostatnosti svojeg ja; davanje milostinje nam pomaže izići iz ludosti življenja i skupljanja svega za sebe, u iluziji da ćemo si osigurati budućnost koja nam ne pripada.
U tom pravcu ponovno je moguće otkriti radost nauma koji je Bog stavio u sve stvoreno i u naše srce: ljubav, jedini izvor istinske sreće – napisao je papa Franjo i nastavio – Put nas prema Uskrsu, dakle, poziva da obnovimo svoje lice i srce kršćana kroz kajanje, obraćenje i praštanje. To je poziv koji uključuje sve stvoreno da izađe iz ropstva korupcije kako bi ušlo u slobodu slave djece Božje. To nestrpljenje i očekivanje stvorenoga naći će ispunjenje kada se očituju Božja djeca, to jest, kada će kršćani i svi ljudi odlučno ući u tu „muku“ obraćenja.
U poruci je Papa pojasnio da ako se ne okrećemo stalno prema Uskrsu, prema obzorju uskrsnuća, jasno je da će logika „imati sve i odmah“, te uvijek više, završiti nametanjem. Jednom kada se prekine zajedništvo s Bogom, dolazi i do razbijanja odnosa ljudskih bića s okolinom u kojoj su pozvana živjeti, te vrt postaje pustinjom. To je grijeh koji vodi čovjeka do toga da sebe smatra bogom stvorenoga, da se osjeća njegovim potpunim gospodarom i da ga koristi, ne u svrhu koju želi Stvoritelj, nego za vlastitu korist, na štetu stvorenja i drugih.
Kad čovjek odluči napustiti Božji zakon, zakon ljubavi, neizbježno potvrđuje zakon jačeg nad slabijim. Grijeh koji boravi u srcu čovjeka (Mk 7,20-23) i očituje se kao pohlepa žudi za prekomjernim blagostanjem; nezainteresiranost za dobro drugih a često i za vlastito, vodi iskorištavanju stvorenoga, ljudi i okoliša, te prema nezasitnoj pohlepi koja svaku želju smatra pravom i koja će prije ili kasnije uništiti one kojima vlada – zaključio je Sveti Otac, prenosi radiovatikan.
