Benedikt XVI., Zapis o pobožnoj smrti: Ostavio je u naslijeđe istine vjere

Lijes s posmrtnim ostatcima Pape emeritusa jučer je zatvoren, zajedno s nekoliko znakova papinskoga dostojanstva te tekstom koji ukratko podsjeća na povijest života i službe Josepha Ratzingera

Nakon što je tri dana bilo u središtu neprekidnoga hodočašća u vatikansku baziliku više od 200.000 ljudi, tijelo Benedikta XVI. jučer je zatvoreno u lijes od čempresa, u koji su položeni palij, kovanice i medalje iskovane tijekom njegova pontifikata te Rogito, dokument koji se čuva u metalnom cilindru, a koji podsjeća na istaknute trenutke života i službe Pape emeritusa, od rođenja do njegovih posljednjih dana. Tekst dokumenta pročitao je ravnatelj papinskih bogoslužnih obreda mons. Diego Ravelli. Nakon pogrebnih obreda koje predvodi papa Franjo, lijes od čempresa bit će položen u pocinčanu oblogu, a potom u lijes od drveta kako na kraju bio pokopan u vatikanskoj kripti.

Donosimo cjeloviti tekst dokumenta o pobožnoj smrti.

ZAPIS (ROGITO) O POBOŽNOJ SMRTI

NJEGOVE SVETOSTI BENEDIKTA XVI., PAPE EMERITUSA

OBITUS, DEPOSITIO ET TUMULATIO

BENEDICTI PP XVI SANCTAE MEMORIAE

U svjetlu Krista uskrslog od mrtvih, 31. prosinca godine Gospodnje 2022., u 9.34 ujutro, dok su otkucavali posljednji sati kalendarske godine, a mi se spremali otpjevati Te Deum za mnogostruka dobročinstva Gospodinova, ljubljeni pastir emeritus Crkve, Benedikt XVI., prešao je s ovoga svijeta k Ocu. Cijela Crkva zajedno sa Svetim Ocem Franjom pratila je molitvom njegov odlazak Ocu.

Benedikt XVI. bio je 265. papa. Sjećanje na njega ostaje u srcu Crkve i cijeloga čovječanstva.

Joseph Aloisius Ratzinger, izabran za papu 19. travnja 2005., rođen je u Marktl am Innu, na području Biskupije Passau (Njemačka), 16. travnja 1927. Otac mu je bio policijski komesar i potjecao je iz obitelji zemljoradnika u Donjoj Bavarskoj, prilično skromnih materijalnih uvjeta. Majka je dolazila iz obitelji obrtnikâ iz Rimstinga, na jezeru Chiem, a prije udaje radila je kao kuharica u više hotela.

Djetinjstvo i mladost proveo je u Traunsteinu, gradiću uz granicu s Austrijom, tridesetak kilometara od Salzburga, gdje je stekao kršćansku, duhovnu i kulturnu formaciju.

Njegova mladost nije bila laka. Vjera i obiteljski odgoj pripremili su ga na suočavanje s teškim iskustvom tih vremena, kad je nacistički režim održavao ozračje snažnoga neprijateljstva prema Katoličkoj Crkvi. U toj složenoj situaciji otkrio je ljepotu i istinu vjere u Krista.

Od 1946. do 1951. godine studirao je filozofiju i teologiju na Filozofsko-teološkoj visokoj školi u Freisingu i na Münchenskom sveučilištu u Bavarskoj. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1951. Godinu dana kasnije započeo je s poučavanjem na istoj Visokoj školi u Freisingu. Potom je bio predavač u Bonnu, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu.

Godine 1962. postao je službeni ekspert Drugog vatikanskog sabora, kao savjetnik kardinala Josepha Fringsa. Papa Pavao VI. imenovao ga je 25. ožujka 1977. nadbiskupom Münchena i Freisinga, a za biskupa je zaređen 28. svibnja iste godine. Izabrao je biskupsko geslo „Cooperatores Veritatis“, “Suradnik istine”.

Na Konzistoriju održanom 27. lipnja 1977. papa Montini imenovao ga je kardinalom s naslovnom crkvom Santa Maria Consolatrice al Tiburtino.

Ivan Pavao II. imenovao ga je 25. studenoga 1981. godine prefektom Kongregacije za nauk vjere, a 15. veljače iduće godine odrekao se pastoralnog upravljanja Nadbiskupijom München i Freising.

Dana 6. studenoga 1998. imenovan je vicedekanom Kardinalskog zbora, a 30. studenoga 2002. godine postaje dekan, čemu je slijedilo i dodjeljivanje suburbikarnoga naslova Ostije.

U petak 8. travnja 2005. predvodio je misu zadušnicu za Ivana Pavla II. na Trgu sv. Petra.

Za papu je izabran na konklavi 19. travnja 2005. godine i uzeo ime Benedikt XVI. S lože blagoslovâ predstavio se kao “ponizni radnik u Gospodnjem vinogradu”. U nedjelju 24. travnja 2005. svečano je započeo svoju petrovsku službu.

Benedikt XVI. stavio je temu Boga i vjere u središte svoga pontifikata, u stalnom traganju za licem Gospodina Isusa Krista i pomažući svima da ga upoznaju, posebno objavljivanjem djela Isus iz Nazareta, u tri knjie. Urešen golemim i dubokim biblijskim i teološkim znanjem, imao je izvanrednu sposobnost elaborirati oštroumne sinteze o glavnim doktrinarnim i duhovnim temama, kao i o ključnim pitanjima života Crkve i suvremene kulture.

Uspješno je promicao dijalog s anglikancima, Židovima i predstavnicima drugih religija te je uspostavio kontakte sa svećenicima Zajednice svetog Pija X.

Tijekom Konzistorija sazvanog radi redovnog odlučivanja o trima kanonizacijama, 11. veljače 2013. ujutro, nakon glasovanja kardinalâ, Papa je pročitao sljedeću izjavu na latinskom: »Bene conscius sum hoc munus secundum suam essentiam spiritualem non solum agendo et loquendo exerceri debere, sed non minus patiendo et orando. Attamen in mundo nostri temporis rapidis mutationibus subiecto et quaestionibus magni ponderis pro vita fidei perturbato ad navem Sancti Petri gubernandam et ad annuntiandum Evangelium etiam vigor quidam corporis et animae necessarius est, qui ultimis mensibus in me modo tali minuitur, ut incapacitatem meam ad ministerium mihi commissum bene administrandum agnoscere debeam. Quapropter bene conscius ponderis huius actus plena libertate declaro me ministerio Episcopi Romae, Successoris Sancti Petri, mihi per manus Cardinalium die 19 aprilis MMV commisso renuntiare ita ut a die 28 februarii MMXIII, hora 20, sedes Romae, sedes Sancti Petri vacet et Conclave ad eligendum novum Summum Pontificem ab his quibus competit convocandum esse«

Na posljednjoj općoj audijenciji u svom pontifikatu, 27. veljače 2013., zahvalivši svima i svakom pojedinom na poštivanju i razumijevanju kojima je njegova odluka prihvaćena, zajamčio je sljedeće: »Nastavit ću pratiti Crkvu na njezinu putu molitvom i razmatranjem, onom predanošću Gospodinu i njegovoj Zaručnici u kojoj sam nastojao živjeti sve do sada svakoga dana i u kojoj želim uvijek živjeti«.

Nakon kratkog boravka u rezidenciji Castel Gandolfo, posljednje godine života proveo je u Vatikanu, u samostanu Mater Ecclesiae, posvetivši se molitvi i meditaciji.

Doktrinarno učiteljstvo Benedikta XVI. sažeto je u tri enciklike: Deus caritas est (25. prosinca 2005.), Spe salvi (30. studenog 2007.) i Caritas in veritate (29. lipnja 2009.). Crkvi je predao četiri apostolske pobudnice, brojne apostolske konstitucije, apostolska pisma, kao i kateheze održavane na općim audijenciji i govore, uključujući one izrečene tijekom svoja dvadeset i četiri apostolska putovanja po svijetu.

Suočen s nadirućim relativizmom i praktičnim ateizmom, godine 2010. motu proprijem Ubicumque et semper, osnovao je Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, na koje je u siječnju 2013. prenio nadležnost za područje kateheze.

Snažno se borio protiv zlodjela koje su predstavnici klera činili nad maloljetnicima ili ranjivima, neprestano pozivajući Crkvu na obraćenje, molitvu, pokoru i čišćenje.

Kao teolog priznatog autoriteta ostavio je bogatu baštinu studijâ i istraživanjâ o temeljnim istinama vjere.

CORPUS

BENEDICTI XVI P.M.

VIXIT A. XCV M. VIII D. XV

ECCLESIÆ UNIVERSÆ PRÆFUIT A. VII M. X D. IX

A D. XIX M. APR. A. MMV AD D. XXVIII M. FEB. A. MMXIII

DECESSIT DIE XXXI M. DECEMBRIS ANNO DOMINI MMXXII

Semper in Christo vivas, Pater Sancte!

Celebrationum tumulationisque testes fuerunt