Pred vratima su čekali ljudi; neki iz radoznalosti, a neki jer su u zatvoru imali rođake. Gorljivo sam čekala da se otvore vrata. Čula sam kako se teški koraci vuku prema njima. Zatim sam začula oštre glasove, a jedan od njih posebno je bio glasan i oštar. Bio je to glas žene. Vrata su se širom otvorila te sam bila svjedok prizora koji nikada neću zaboraviti, ako mi ga vječnost ne izbriše. Bila je to žena. Dva su policajca hodala ispred nje, a dva iza. Jedan snažan muškarac čvrsto joj je držao desnu, a drugi lijevu ruku. Kosa joj je bila nepočešljana, prljava i čupava. Desna sljepoočica bila joj je crna od masnica. Na lijevoj sljepoočici bila joj je suha zgrušana krv. Odjeća joj je bila rastrgana i natopljena krvlju. Pokušavala je izvući ruke iz čvrsta stiska policajaca.
Onoga jutra ozračje je bilo natopljeno njezinim psovkama i gadostima. Divlje je tresla glavom dok su je šestorica policajaca vukli prolazom.
Što bih mogla učiniti? Još jedan trenutak i zlatna prilika da pomognem nestat će. Mogu li prinijeti molitvu? Ne, nije bilo vremena. Mogu li zapjevati? To bi bilo apsurdno. Mogu li joj dati novac? Ne bi ga mogla primiti. Mogu li joj citirati redak Pisma? Neće obratiti pozornost na njega.
Je li to bio božanski poticaj ili ne, nije bilo vremena za razmišljanje, ali jedan impuls žarke želje koji je ispunio moje srce dok je prolazila, učinio je da napravim korak i poljubim je u obraz.
Jesu li policajci mojim neobičnim postupkom popustili svoj stisak na njoj, ne znam, ali jednim jakim pokretom oslobodila je ruke, sklopila ih i, podigavši pogled prema sivom nebu, rekla: "Bože moj!" dok joj je vjetar nosio prljavu i čupavu kosu.
Na trenutak je divlje gledala oko sebe, a onda rekla: "Bože moj, tko me poljubio? Bože moj, tko me poljubio? Nitko me nije poljubio otkad mi je umrla majka."
Podigavši poderanu pregaču, zakopala je lice u ruke te su je poput mala janjeta odveli do vozila koje ju je odvezlo u zatvor.
Kasnije sam otišla u zatvor u nadi da ću je vidjeti. Na vratima je stajala čuvarica. Kad sam joj se obratila, rekla mi je: "Mislimo da je izgubila razum. Ništa drugo ne radi nego hoda gore-dolje ćelijom i pita me svaki put kad prođem znam li tko ju je poljubio."
"Biste li mi dopustili da uđem i razgovaram s njom?" pitala sam. "Ja sam joj jedina i najbolja prijateljica ..."
Vrata su se otvorila i ja sam ušla. Lice joj je bilo čisto, a oči velike i krasne. Pitala me: "Znate li tko me poljubio?" A onda mi je ispričala svoju priču:
"Kad sam bila mala djevojčica od sedam godina, moja je majka, udovica, umrla. Umrla je vrlo siromašna, iako je bila otmjena roda. Umrla je u mraku jednog podruma. Kad je umirala, pozvala me k sebi, uzela moje lice u svoje ruke, poljubila ga i rekla mi: "Jadno moje malo dijete, moja nezaštićena djevojčice! O Bože, smiluj se ovoj mojoj maloj djevojčici, a kad mene ne bude, štiti je i čuvaj. Od toga dana, nitko me nije poljubio do sada."
Zatim me je ponovno pitala: "Znate li tko me poljubio?"
Rekla sam: "Ja sam te poljubila."
Zatim sam joj govorila o Onome čiji je život bio daleko nježniji nego što moj ikada može biti te kako je otišao na križ ponijevši naše grijehe na sebi i kako je bio ranjen za naše prijestupe da bi poljupcem mogao staviti oproštenje na naše čelo.
U Njemu je našla svjetlo, radost, utjehu, spasenje, iscjeljenje i ljubav. Prije nego je bila puštena iz zatvora, čuvarica je svjedočila ne samo o promjeni njezina života, već i o njegovoj ljepoti. Kroz Krista postala je sredstvo spasenja brojnih drugih koji su bili jednako na dnu kao i ona i koji su bili vezani teškim okovima, kao što je i ona sama jednom bila vezana.
