I sama je redovito sudjelovala na Misi. Svećenik se radovao što ima takvih župljana koji ustrajno mole za duhovna zvanja. Ta ga je molitva hrabrila u njegovu zvanju.
Obitelj je bila uzorna, prava katolička. Jedna kćerka je odlučila poći "u časne sestre", tj. postati redovnica. Povjerila je to župniku. Župnik se obradovao da je molitva majke prvi plod donijela na njezinoj djeci. Tada je savjetovao djevojci da porazgovara o toj namjeri sa svojom majkom. Zaista jednog jutra kći se povjeri majci da želi poći u redovnice. No, bila je zbunjena majčinom reakcijom: „Ni govora! Nisam ja molila da Bog pozove moje dijete, nego nekoga drugoga." Tada kći pokuša mami ukazati da ne može ona Bogu odrediti koga će pozvati. Mati se naruga: „Baš je tebe pozvao." Kćerka se malo pribere i smiri nakon zbunjenosti, te odgovori: „Mama, ne mogu ti ja to objasniti, ali ja se ne vidim u životu nigdje osim u redovništvu. To je moje ostvarenje."
Mati je opet energično odbrusila: „Ni govora!" Jednog jutra majka ustane i vidi kćerkin krevet prazan, a nje nema u kući. Brzo je shvatila da je djevojka, sada već punoljetna, svoju odluku htjela provesti unatoč majčinu protivljenju. Otac je bio suzdržan, pa je to kćerku ohrabrilo da umakne u samostan. Međutim, mati se odmah spremila i krenula tamo.
Stigla je i pozvonila na vrata s pitanjem nalazi li se tu njezina kćerka. Sestra vratarica je bezazleno priznala da je jutros stigla ne znajući svu povijest tog zbivanja. Majka je počela histerično vikati i tražiti da se njezina kći vrati doma. Nije vrijedilo nikakvo uvjeravanje da sestre tu nemaju nikakvu odgovornost, nego je to odluka njezine kćerke. Štoviše, histerija je postajala sve agresivnija. Kada je kćer čula tu galamu, odlučila je poći s mamom doma. Šutjela je danima ne progovorivši ni s kim. Ocu je to teško palo pa je pokušao utješiti kćerku.
Kada je to mati čula, nastala je strašna svađa u kući. To je trajalo nekoliko mjeseci. Onda se stvar zakomplicirala i psihički i zdravstveno...Nakon godinu dana dolazi majka župniku s molbom da primi sv. Misu za zdravlje svoje kćerke, te je pokajnički izgovorila: „Strašno sam napravila jer sam Bogu stala na put do moje kćerke."
Nakon dvije godine župnik je vodio tužan sprovod mlade djevojke. Majčinu plaču nije bilo kraja. Sve je kosu čupala s glave. Župnik nije mogao moliti od majčina plača. No, smirenim je glasom progovorio: „Nema sada koristi takve geste praviti, sada valja pokoru činiti i moliti za dušu ove djevojke, a možda još više za dušu sebične majke."(Župnik)